U samim početcima Dubrovačke Republike, umjetničke, tj. slikarske potrebe većinom su snabdijevali strani umjetnici koji su dolazili iz područja Mletačke Republike. Taj se trend mijenja u tzv. zlatnom dobu Dubrovačke Republike, krajem 15. st. kada dubrovačko slikarstvo preuzimaju mladi slikari, među kojima je i sin Lovra Dobričevića, najistaknutijeg predstavnika dubrovačkog slikarstva 15. st., Vicko Lovrin.
Točnu godinu rođenja Vicka Lovrina ne možemo potvrditi sa sigurnošću jer nema zapisa u arhivskim spisima, no pretpostavlja se da je rođen oko 1478. godine budući da je prvi spomen Vicka iz 1497. kao mladića u ranim ili srednjim dvadesetim godinama. Vicko se tada spominje kako radi s bratom Marinom na izradi slikanog poklopca za palu na oltaru sv. Križa u dubrovačkoj katedrali. Narednih desetak godina radi s bratom i otvara zajednički obrt u Dubrovniku, no Marin Lovro Dobričević proživljava financijske probleme, zbog čega Vicko otpočinje vlastitu umjetničku karijeru. Pretpostavlja se da je umro 1517. ili 1518. godine.
Zbog nedostatka pisanih izvora, o njegovu školovanju se ne zna mnogo, no poznajući njegov rad, pretpostavke su da je zanat naučio u radionici oca Lovra Dobričevića i u Veneciji kod Bartolomea Vivarinija ili možda nekog od njegovih suradnika.
Godine 1509. Vicko postaje gastald bratovštine dubrovačkih slikara. Gastald, odnosno glavni predstavnik udruženja slikara u Dubrovniku, nositelj je najodgovornije funkcije u zajednici obrtnika. Birao se svake godine, a uloge su mu bile raznovrsne, od pravnih i etičkih do vjerskih i karitativnih. Ukratko, gastald je rukovodio svim aspektima bratovštine te je ovo bila najodgovornija, ali i najprestižnija uloga koju je dubrovački slikar mogao steći. Zanimljiva je činjenica, barem iz podataka koje do sada imamo, da Nikola Božidarević, suvremenik Vicka Lovrina te jedan od najvećih dubrovačkih slikara na prijelazu gotike i renesanse, nikada nije obnašao ulogu gastalda.
Iz arhivskih izvora saznajemo da je Vicko izradio mnoga slikarska djela, no od svih njih, a moralo ih je biti mnogo više nego je zapisano uzmemo li u obzir njegovu ulogu u bratovštini dubrovačkih slikara, jedini znani sačuvani rad nalazi se u crkvi franjevačkog samostana Gospe od Snijega u Cavtatu. Radi se o poliptihu sv. Mihovila, izrađenoj u tehnici tempere na dasci s pozlatom, koju je izradio 1509./1510. godine po narudžbi Dominika Pucića.
Od ranog 14. st. poliptih je bio glavni oblik oltarne slike u Dalmaciji, dok kroz 15. st. doživljava svoj vrhunac. U početku se poliptisi nabavljaju iz stranih umjetničkih središta, no već kroz 15. i 16. st. prevladava domaća proizvodnja u mjesnim slikarskim radionicama.
Poliptih sv. Mihovila rađen je u tehnici tempera na dasci, dimenzija je 160 x 190 cm, ima 14 oslikanih polja. U srednjem polju je prikaz sv. Mihovila kako stoji nad đavlom, podignutog mača u desnoj, te vage u lijevoj ruci. Njemu s desne strane u donjem polju je sv. Ivan Krstitelj, a u gornjem sv. Franjo Asiški. S lijeve strane u donjem polju se nalazi sv. Nikola, a u gornjem sv. Bartol. U predeli, ispod srednjeg dijela, prikazano je Uskrsnuće mrtvih, ispod sv. Ivana je Krštenje Kristovo, a ispod sv. Nikole nalazi se prikaz sv. Nikole koji daje jabuke djevojkama.
Na bazama pilastara koje dijele središnji prikaz sv. Mihovila, nalaze se prikazi Adama i Eve, a na bočnim pilastrima, s kojima završava poliptih, prazna su polja sa siluetom grba. U vijencu poviše sv. Mihovila prikazano je poklonstvo kraljeva, na desnoj strani iznad sv. Franja je mučenje sv. Sebastijana, a na lijevoj iznad sv. Bartola je prikaz mučenja sv. Bartola. U atici, na samom vrhu poliptiha, nalazi se prikaz Bogorodice s djetetom. S njene desne strane naslikan je sv. Sebastijan, a s lijeve sv. Roko. Pojedini prikazi unutar poliptiha pokazuju snažne renesansne elemente, što bi moglo upućivati na njegovo navodno školovanje u Veneciji kod Bartolomea Vivarinija.
Budući da se poliptih nalazi na bočnom oltaru, prislonjen uz južni zid crkve te je osvijetljen direktno kroz istočni prozor koji od prozorskog okna reflektira sunčevu svjetlost, 2002. godine pristupilo se jednogodišnjem monitoringu već tada oštećenog poliptiha. Rezultati istraživanja iznjedrili su postavljanjem mikroklimatske komore koju je 2008. godine naručio tadašnji gvardijan fra Marijan Zlovečera. Komoru vjerojatno ne preferiraju turisti i promatrači poliptiha jer se zbog istočnog prozora često od nju reflektira svjetlo, pa nije pogodna za fotografiranje, no ona štiti od propadanja i dodatnog uništavanja 500 godina starog oltarnog poliptiha, jedinog sačuvanog rada velikog dubrovačkog slikara.