Sičija

Udovica s obitelji 1937. godine

Tuberkuloza ili sušica zarazna je bolest koju poznaju sve civilizacije na zemlji. Odnosila je živote svugdje po svijetu, a iz arheoloških nalaza detektirali su je i u najstarijim arheološkim lokalitetima. Umirali su od nje i pjesnici i beskućnici, i poznati i nepoznati, a zahvaljujući rezistentnim oblicima bolesti koji su se razvili, umire se još i danas. Smatra se da danas u svijetu od tuberkuloze oboli oko devet milijuna ljudi godišnje, a dva milijuna ih umire. Premda su ti brojevi sigurno manji nego u prošlosti, danas je kod HIV pozitivnih osoba ona veliki uzrok umiranja.

U prošlosti je pak ova bolest harala po selima i gradovima i ostavljala iza sebe polužive, slabe, osušene ljude koji su kašljali krv. Tuberkuloza je uhvatila i Goethea i Mollièrea, i Šenou i Matoša, Šimića i Kranjčevića i mnoge druge. Velikih podočnjaka, crvenih očiju i od kašlja izmučeni, oslabljeni bolesnici od tuberkuloze jedino su imali povećani seksualni nagon.

Sanatorij Tiha

Kraj najopasnijoj zaraznoj bolesti 19. stoljeća najavio je 1882. godine Robert Koch (1843. – 1910), pasionirani istraživač prirode i jedan od osnivača medicinske mikrobiologije. Premda su njegove medicinske zasluge brojne, od otkrivanja uzročnika kolere do istraživanja malarije i liječenja kininom te istraživanja afričke bolesti spavanja, ipak su mu najveće zasluge priznate za otkrivanje uzročnika tuberkuloze. U svojim mikrobiološkim istraživanjima pronašao je patogeni mikroorganizam štapićastog oblika koji je kasnije njemu u čast nazvan Kochov bacil. Pronalazak uzročnika tuberkuloze Mycobacterium tuberculosis nije značio i kraj bolesti. Lijekovi su se razvijali polako, a u liječenja su se uključivale i druge struke, kao što su društvene ili sanitetske, pa su se čak i pravnici hvatali s njom u koštac donoseći zakone kojima se trebalo regulirati život kako bi se opaka bolest suzbila. Borba je trajala sve do procijepljenosti stanovništva za što je trebao duži niz godina. Prvo cjepivo primijenjeno je 1921. godine u jednoj pariškoj bolnici.

Dubrovačka Narodna svijest, 4. 8. 1936. godine donosi:

Zdravstveno stanje našeg naroda nije nikako zadovoljavajuće, Od same jedne zarazne bolesti tuberkuloze boluje više od 600.000 ljudi, a godišnje umire od te bolesti preko 50.000. Profilaktička socijalno-medicinska borba protiv ove socijalne bolesti, kod nas je tek u razvitku…

Robert Koch, mikrobiolog i nobelovac

Dakle, 15-ak godina nakon pojave cijepljenja tuberkuloza je odnosila živote, čitave kuće i naselja. U istoj periodici doznajemo da po širem dubrovačkom području postoje žarišta, a na području Kantafiga i Nuncijate idealni su uvjeti za njeno širenje. Premda su se u Zakonima o Općinama donosile zabrane stanovanja u nehigijenskim uvjetima te o postupanju u slučaju takvih životnih uvjeta kao i o planiranju novih građevina, ipak dolazi do širenja bolesti. Tuberkuloza se dobro širila među sirotinjom i u zapuštenim gradskim četvrtima. Ona nije zaobilazila ni Konavle, naročito nastanjenije zadružne obitelji sa slabijim higijenskim uvjetima. Neke kuće su se smekle, neke je potpuno zaobišlo, doznajemo iz kazivanja.

Djecu se tjeralo da dobro jedu govoreći im jeđi, doć će sičija po tebe!, stoga je razumljivo da se na gladne i siromašne lakše lijepila. Danas znamo da veći broj ljudi koji nosi latentni oblik neće nikad oboljeti od tuberkuloze: bakterija će kod njih ostati inaktivna cijeli život i neće uzrokovati bolest. Ali, ako je imunitet oslabljen pa ne može zaustaviti njen rast, bakterija se aktivira, razmnožava i uzrokuje bolest. Najčešće zahvaća pluća, ali može zahvatiti i druge dijelove tijela. Simptomi su dugotrajni kašalj, bolovi u plućima i konačno, iskašljavanje krvi. A kad dotle dođe, zaraznost je velika. Takve bolesnike udaljavalo se od obitelji, a liječenje je bilo dugotrajno. Tuberkuloza se liječila od početka 20. stoljeća procesom koji je trajao šest mjeseci i u kojemu se pazilo na bolesnike da odmaraju, dobro jedu i piju lijekove antituberkulotike.

Tako su početkom 20. stoljeća otvarani sanatoriji za liječenje plućnih bolesnika kojima je jedna od glavnih odrednica za liječenje bila promjena zraka. U Cavtatu je, kao što smo već pisali, bio sanatorij doktora Novakovića u Tihoj gdje je bolovao i Antun Branko Šimić, a u Dubrovniku Sanatorijum, poznatiji kao staro rodilište kojeg je formirao 1934. doktor Mirko Mladinov.

Sanatorijum u Dubrovniku

Svi naši kazivači sjećaju se kad su bili djeca da su ljudi u selu umirali od sičije. Vazda se nosilo korotnu robu, a muški su nosili crne puce. Tugovalo se vazda za nekim. Svi se sjećaju dobrog doktora Wagnera koji obilazio sela i liječio, odvajao bolesne od zdravih i sklapao oči umirućima.

Naš je ćaća umro od tuberkuloze kad je meni bilo 13 godina, a ja sam bila najstarija od šestero. Najmlađi brat je imo samo godinu dana. Prvo je dobio je upalu pluća, i nije je izliječio a moro je it u Split u Trumbića da se naplati za kmetstvo što nam je država dugovala za 72 famije. Tako slab išo je hercegnovskim autoprijevoznikom otvorenog krova i tu ga je ubio vjetar. Febra, febrica, febrica i jednoga dana ni Wagner nije mislio da će tako skopijat. Kad je počeo bacat krv na grlo postalo je opasno. Onda je došo Wagner da ga odvoji i da se ne miješa s nama. Tako je živio 3 godine od kad je otkriven. Njega je asistila moja mater, a mi djeca i ostali u kući smo svi bili napose od njih. Baba bi im pred vrata donosila jesti. Muka je to bila. Tako tuberkulozan je napravio najmlađega sina… Niko u selu tada nije imo sičiju nego moj ćaća. Umro je ’37. a tad smo čuli da su umrli i neki ljudi u Čilipima i Komajima.
Doktor Wagner je kad smo ćaću sahranili profumo cijelu kuću. Sve ono što je bilo pokretno u kamari se zgorjelo, i postelju i komonćin i tavulin i postejica od djece, sve se zgorjelo. Niko od nas nije dobio.
Moju mater su onda odveli u sanatorij Mladinov u gradu kojeg su partizani poslije digli. Tu su je liječili, a njoj sičija nikad nije proradila. Ona je samo jako oslabila. Tu je bila mjesec dana, a onda su je poslali u Kiseljak đe je bila cijelo ljeto, došla je ujesen doma lijepo oporavljena. Ja sam s babom sve vrijeme brinula za đecu, njima je moralo bit, a meni kako bude, a najmlađega sam ja čuvala . Baba nije mogla na noge pa sam ja sve morala po kući činjet. 
Kontrolirao nas je dugo iza doktor Wagner.

Ovakva su kazivanja brojna, smrti u kućama nosila su svoje posljedice na članove obitelji, a najviše na djecu. Iako je i danas tuberkuloza prisutna, ipak, zahvaljujući životnim uvjetima i cjepivu, ovakve priče pripadaju prošlosti. U kam se uprla! – rekli bi stari.