Ernest Katić

Ernest (Nesti) Katić mlađi, pravnik, dramski pisac, kolekcionar, ali i posvećeni radnik na polju kulture, rodio se u Dubrovniku 6. veljače 1883. godine. U rodnom gradu stječe osnovno i gimnazijsko obrazovanje te je 1901. godine, nakon mature, otišao u Graz na studij prava. Doktorirao je 1906. godine, a razdoblje do kraja Prvoga svjetskoga rata uglavnom je proveo u službi u Financijskom odjelu Namjesništva (pokrajinske vlade) za Kraljevinu Dalmaciju u Zadru. Ispunjen društveni život, druženja s Dubrovčanima koji su poslom ili životom bili vezani za Zadar, pa tako i s Josipom Bersom, zabilježit će u nekrologu kojeg je povodom Bersine smrti objavio 1932. godine u dubrovačkom tjedniku Narodnoj svijesti:

…nedjeljna sijela kod njega u nedjelju popodne ostaju nezaboravna nadasve ona tekom rata. U malome to je bio neki književni Cénacle, jer svaki je imao što da priča, da pročita, da se povede razgovor o novim strujama i dijelima, pa onda da se iznesu i pregledaju stare knjige ili rukopisi, pa najnovija izdanja, najnovije studije francuskih kritičara itd. Sijela bi se prenijela u puste dvorane zatvorenog hotela ‘Bristol’ na zadarskoj novoj obali, koje su držali neki Dubrovčani nastanjeni ili sklonjeni u Zadru za se u zakup, a kako radi prekida saobraćaja s Rijekom nije bilo hrane, često bi se stalo zureći pred praznom trpezom. Ipak je razgovor tekao živ; oduševljenje i nada u oslobogjenje krijepila su dušu i srca.

Iz Narodne svijesti, 1933. godine

Iz nekrologa saznajemo i da je Bersa svoje djelo Dubrovačke slike i prilike bio poslao u tisak Matici hrvatskoj u Zagreb, pa iako će proći još desetak godina do njegove objave 1941. godine, koju autor nije doživio, vidimo da je Bersa sve do svoje smrti prikupljao svaku crticu iz bogate dubrovačke povijesti, a u čemu mu je, kako i piše, između ostalih, pomagao i sam Katić. Nakon završetka rata Katić se na kratko vrijeme zajedno s uredima pokrajinske vlade iz Zadra seli u Split te konačno u Dubrovnik, gdje se bavi odvjetničkim poslom, ali i aktivnim društvenim angažmanom.

Prvi pjesnički iskorak Ernest Katić imao je 1908. godine, ali ozbiljnije se počinje baviti književnošću 1914. godine kada mu je izdana Jakobinka, drama u četiri čina, iste godine uprizorena na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kao i Bersu, iznimno ga je privlačila dubrovačka prošlost koju tematizira u svojim književnim djelima i radiodramama. Kao dramski pisac, ali i esejist, često objavljuje u onovremenim časopisima i novinama pod pseudonimom Lukša s Orsana. Pod tim imenom objavit će 1922. godine, odmah nakon posvećenja, osvrt na tek podignutu građevinu – Meštrovićev mauzolej u Cavtatu.

Kao istinski ljubitelj dubrovačke tradicije, Ernest Katić bio je član uprave zaklade Blaga djela, aktivni član društva Dub, ali i crkovinar zborne crkve sv. Vlaha.

U tom času crkovinar Svečeva hrama g. Dr. Ernest Katić podigao je nad crkvenim vratima barjak sv. Vlaha. Na to su zvukovi trublja, na kojima su lepršale bijele zastavice sa likom sv. Vlaha, navijestile Gradu, da je započela festa, a njima su odgovorila zvona svih gradskih crkava i pucanje sa Minčete, prigodno će pisati Narodna svijest 1938. godine.

Katić je bio i kolekcionar, kao i član i predsjednik dubrovačkog ogranka Matice hrvatske.

Kad je irski književnik George Bernard Shaw posjetio Dubrovnik 1929. godine, domaćin i vodič bio mu je upravo Ernest Katić.

Publika pred Dvorom, 1933. godine

Bio je i suorganizator XI. kongresa PEN-a koji se održao u Dubrovniku 1933. godine. Značaj i odjek ovog skupa na kojemu je, pod predsjedavanjem engleskog pisca H. G. Wellsa osuđen nacizam i progon pisaca koji su bili protiv Hitlerove politike, bio je velik.

Zanimljivo je da je za tu prigodu, kao centralni kulturni događaj, izabrano da se ispred Dvora uprizori Gundulićeva Dubravka, a Slavko Batušić će objaviti tekst: Ima kazališnih događaja koji su tako veliki, snažni i sugestivni, da se nikada ne zaboravljaju… Jedan se takav veliki događaj desio se na historijskoj plokati pred Kneževim Dvorom dne 25. svibnja 1933. navečer…

Međutim, sudbina Katićevih drama bila je drugačija. S vremenom su pale u zaborav, ali u doba kad su objavljivane budile su veliki interes. Tako je Vid Vuletić Vukasović, prigodom čitanja III. čina Katićeve drame posvećene Cvijeti Zuzorić objavio laskave stihove, ali ona nikada neće biti kazališno izvedena.

Ernest Katić s G. B. Shawom u klaustru franjevačkog samostana, Dubrovnik

U bogatoj Katićevoj rukopisnoj ostavštini koja se danas čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, osim rukopisa njegovih vlastitih djela, nalaze se brojni dokumenti vezani za genealogije dubrovačkih obitelji, dijelovi korespondencije različitih javnih ličnosti 19. stoljeća među kojima i dum Đura Pulića, ali i prijepisi raznih starijih dokumenata. Ondje se čuvaju i rukopisi Katićevoga strica Ernesta Katića starijeg (1838. – 1905.), također pravnika, ali i prigodničarskoga pjesnika. Zanimljivo je spomenuti kako je stariji Katić bio blizak prijatelj Balda Bogišića i njegov pravni zastupnik u poslovima vođenja njegova imanja za vrijeme Bogišićevih čestih izbivanja iz zavičaja, o čemu svjedoče sačuvana pisma.

Svoju ljubav prema dubrovačkoj starini Katić je očitovao i kupnjom ljetnikovca obitelji Bettera u Župi dubrovačkoj kao i planovima za revitalizaciju, ali sve ideje i projekti obnove nažalost su propali jer mu je nakon Drugog svjetskog rata posjed oduzet, to jest nacionaliziran.

Ernest Katić je umro 10. lipnja 1955. godine.