Kako je metal mijenjao svijet

željezna lopata
OA-329

Kovači su sve do druge polovice 20. stoljeća bili neophodni obrtnici u konavoskoj svakodnevici bez kojih se nije moglo obrađivati polje niti graditi kuća. Naime, sam materijal od željeza i čelika mogao se nabaviti isključivo u kovača i zbog toga su vrsni konavoski kovači bili cijenjeni na širem dubrovačkom području. Danas taj obrt polako izumire i premda još uvijek kovača ima, sve se više koriste industrijski proizvodi, a vrsnih je kovača sve manje.

O važnosti i raširenosti kovačkog zanata u Konavlima, naročito od razdoblja Dubrovačke Republike, svjedoče mnoga prezimena kao što su Kovač, Kovačić ili Kovačević. Također, komajski zaselak Vignji (viganj je kovačko ognjište) u svome imenu bilježi kako je tamo bilo kovačkih radionica, a selo Šilješki je prema predaji nastalo od obitelji koje su se bavile kovačkim zanatom. Ipak, kako bismo mogli ukazati na važnost kovača u konavoskoj svakodnevici do modernog doba u jednoj od idućih objava, potrebno je poći daleko u prošlost i objasniti kako je metalurgija u svojim povojima promijenila cjelokupnu Europu.

brončana omega fibula
OA-391

Prema svim dosadašnjim saznanjima, homo sapiens ili ljudska vrsta od svojih je početaka koristila kamene, koštane i drvene predmete kako bi njima lakše svladala neku prepreku. Obrada tih predmeta tijekom tisuća godina kamenoga doba znatno je napredovala do neolitika kada se datiraju najstariji nalazi čovjekova utjecaja na području Konavala. Osobito čvrsta i upotrebljiva vrsta kamena bio je opsidijan ili vulkansko staklo koje je korišteno za sječu i rezanje. Čvrstoća toga kamena gotovo je jednaka čvrstoći čelika, ali zbog nedovoljne savitljivosti njegova se upotreba ograničila na manje predmete.

U stalnoj potrazi za boljim materijalima za lakšu obradu zemlje, lov i ribolov, otkriven je bakar. Pretpostavlja se da se to dogodilo tijekom požara, kada se bakrena rudača rastalila, nakon čega je ostao sjajni, mekani i savitljivi metal. Bakar je neizostavan metal u današnjem informatičkom dobu jer je izvrstan vodič električne energije, ali u svojim je početcima služio kao nakit jer ga se nije moglo upotrebljavati kao alat ili oružje zbog mekoće. Kako su površinski nalazi bakra rijetki, s vremenom se počelo kopati u utrobu zemlje. Tako je razvijeno rudarstvo, a zbog lagane obrade rudače brzo se usporedno se razvijao i kovački zanat. Posebno su se popularizirale bakrene sjekire koje su više služile pokazivanju prestiža, nego stvarnoj upotrebi. Ipak, stočarski narodi Indoeuropljana u velikim su količinama kupovali bakrene predmete, a osim što se tako razvijala trgovina, i sami su učili kovati i time su širili kovački zanat.

željezno dlijeto
OA-339

Pravu uporabu bakar je pronašao u slitini bronci. Naime, u 4. tisućljeću prije Krista otkriven je metal arsen koji se često nalazio u bakrenoj rudači. Miješanjem bakra s malim postotkom arsena dobivali su se čvršći i otporniji predmeti od bakrenih. Ipak, arsen isparava na relativno niskim temperaturama od 600 ℃ i tada je izrazito otrovan za ljude. Kovači su zbog toga morali biti oprezni jer je duže izlaganje značilo smrt. Ono što je pomagalo kovačima bio je miris češnjaka pri isparavanju arsena, nakon čega bi se kovač morao na neko vrijeme odmaknuti dok većina arsena ne ispari, a zatim nastaviti kovanje. Usprkos mjerama opreza, kovači su se izlagali manjim količinama isparenog arsena koji bi im polako oduzimao koordinaciju, a to se najbolje moglo primijetiti po šepanju.

Možda zato i ne čudi što su svi bogovi kovači u mitologijama redovito šepali. Naime, prema grčkoj mitologiji Hefesta je Hera, kada je vidjela kako je ružan, bacila s Olimpa u more, ali ga je spasila Tetida. Kada je odrastao, Hefest je počeo izrađivati nakit za Tetidu. Hera, začuđena ljepotom Tetidinog nakita, odlučila je vratiti Hefesta na Olimp gdje mu je dala najbolji alat i velike peći. Hefest je neumorno kovao oružje za bogove, ali i ljudske junake. Ipak, nakon što se Hera pobunila protiv svoga muža Zeusa, koji ju je nakon toga dao okovati, Hefest je priskočio majci u pomoć i oslobodio je. Zbog toga čina Zeus ga je ponovno bacio s Olimpa, a on je padao devet dana, sve dok nije pao na otok Lemnos. Ostao je živ, ali više nikada nije mogao samostalno hodati i koristio se zlatnim štakama. Na području Hrvatske jedan od najpoznatijih arheoloških nalaza, Vučedolska jarebica, keramička je posuda posvećena kovačima. Jarebica je postala zaštitnica kovača jer šepa.

vrh željeznog koplja
OA-330

Za prve civilizacije koje su se bavile metalurgijom bog kovač bio je jedno od najbitnijih božanstava. Takvu ulogu u društvu imao je i kovač. On ih je opskrbljivao alatima za obradu tla, ali i oružjem kojim su se mogli zaštititi od neprijatelja. Ipak, taj posao, kako to pokazuje i mitologija, nije bio lagan, a često ni siguran. Za topljenje metala trebalo je izgraditi peć od opeka koja bi mogla podnijeti visoke temperature. Također, kako bi se postigla željena temperatura kovači su morali upuhivati velike količine zraka u vatru. U te svrhe izumljen je mijeh koji se pritiskao. Velike temperature preko 1 000 ℃ mogle su se postići samo korištenjem ugljena, što je ovaj posao činilo vrlo skupim. Uz to, prvi kovači često su radili goli jer su tkanine lako zapaljive, a jedina odjeća koja ih je mogla zaštiti morala je u potpunosti biti napravljena od kože.

Razvoj metalurgije nastavio se pronalaskom kositra koji je zamijenio arsen. Tako su kovači postali sigurniji u kovačnicama, ali je za izradu bronce od kositra trebala postojati razvijena trgovina jer je kositar rijedak u odnosu na arsen i često se nabavljao iz udaljenih područja. Oruđe i oružje od bronce bilo je kvalitetno, nije hrđalo i bilo je čvrsto, ali su ga zbog visoke cijene mogli priuštiti samo bogatiji slojevi društva. Kada su krajem 2. tisućljeća prije Krista izumljene peći koje mogu podnijeti i postići dovoljno visoke temperature za obradu željezne rude, postignuta je prava znanstvena revolucija. Željeza u prirodi ima izrazito mnogo, ljudi su poznavali već od ranije meteoritsko željezo koje se moglo obrađivati kremenim čekićima, ali je takvog željeza bilo u malim količinama i tek se razvojem rudarstva dolazi do dovoljnih količina željeza za masovnu upotrebu. Procesom kaljenja željezo dobiva na čvrstoći, a zbog svoje obilnosti prilično je jeftino, pa je ubrzo većina stanovnika mogla koristiti oruđe i oružje od željeza.

dio brončane fibule
OA-361

Većina arheoloških nalazišta iz željeznog doba pa nadalje obiluje željeznim predmetima što upućuje da se oni koriste u mnoge svrhe, ali i da vrijednost tog metala nije istovjetna bronci ili bakru. Naime, u grobnim prilozima željezni predmeti čine većinu dok su zlato, bronca i srebro ograničeni na dio nakita. Izum željeza gotovo je preko noći promijenio do tada poznati svijet jer se odjednom kovanim željeznim oružjem mogao naoružati čitav narod uz mala ulaganja. Tako je jedan kovač posredno pokrenuo propast brončanodobnih civilizacija istočnog Mediterana. Daljnji razvoj metalurgije nekoj će civilizaciji donositi uspon ili propast. Tako su i konavoski kovači sve do sredine 20. stoljeća morali pratiti i primjenjivati najnovija dostignuća u kovačkom zanatu kako bi Konavljani što kvalitetnijim alatom obrađivali polja, ali o tome više drugi put.