Pogledamo li iz zraka na Konavle danas, teško ćemo primijetiti ono što po čemu su do prije tridesetak godina bile poznate. Izuzev polja koje je u velikoj mjeri plavilo sve do 1958. godine, konavoske baštine uglavnom su podijeljene u zgrade, zgradice, mirine i peče u dolovima ili na carinama. Zbog značajnog širenja šumske vegetacije, danas je dobar dio konavoskih zgrada nevidljiv, zarastao i zaboravljen. Nekada je gotovo nemoguće pojmiti da su naši preci od brijega, krša i škripova radili baštine koje oduzimaju pogled.
Ipak, ništa od toga ne bi bilo bez osnovnog građevnog materijala, kamena. Kamenom su se gradile kuće, putovi, međe, pojate, obori, ograđivali su se pašnjaci da živina ne utekne u tuđe, a za pastire i težake radile su se kućerice da se imaju gdje skriti, ako dođe nenadano nevrijeme. Za puko preživljavanje u području okruženim kamenom, pojedinac je morao naučiti kako kamen diše, gdje mu je žila, a gdje je odumro. Građenje međa i baratanje s kamenom bilo je jedno od osnovnih znanja svakoga Konavljanina, a danas se pomalo to znanje sve više gubi i nestaje.
Kada su se počele graditi međe u Konavlima teško je sa sigurnošću zaključiti. Činjenica je da su još Iliri podizali gomile, gradili gradine, a vjerojatno su s takvim znanjem o kamenu gradili i ostalu suhozidnu arhitekturu. Prva saznanja o suhozidima kao međama, granicama zemljišta, u Hrvatskoj se javljaju grčkom kolonizacijom. Tako je na otoku Hvaru u Starogradskom polju i danas vidljiva podjela parcela koja je vladala još u antici. U Konavlima je u rimskom razdoblju sigurno bilo međa jer se stanovništvo bavilo poljoprivredom i stočarstvom istovremeno, pa je bilo nužno spriječiti stoku od ulaska u dolac. Isto tako, i u Rimu se sa sigurnošću suhozidi, to jest međe koriste za razgraničavanje.
Dolaskom Dubrovačke Republike u posjed Konavala sustav međa znatno se razvija. Jedan od razloga za razvoj sustava međa, odnosno sigurno ograđivanje čitavih posjeda je i taj što je vlast izrađivala katastar. Također, Republika je poticala čišćenje terena i nasipanje strane brda tako što se na novostvoreni dolac nekoliko godina nije plaćao porez. Zbog toga je dobar dio Konavljana nastojao izgraditi među koja drži nasutu zemlju na gornjem docu, pa se takva baština zove zgrada, zgradica ili mirina.
Princip gradnje zgrade je taj da se teren podijeli na tarace tako da se prati padina brijega. Svaku taracu drži međa donjega doca, a zemlja se uglavnom donosila iz šume i nasipala. Te međe, ovisno visinskoj razlici taraca, morale su se graditi dvoslojno, odnosno s donje i gornje strane postavljali bi se veći kameni ili lice koji bi se izravnavali kamenčićima ili škajama, a sredina bi se popunila nepravilnim i manjim kamenjem kako bi se omogućila drenaža i dodatno učvrstila međa.
U nekim slučajevima međe su mogle biti visoke svega 30 – 40 centimetara, kada bi visinska razlika između gornjega i donjega doca bila mala. Tu se uglavnom nije radilo o klasičnim zgradama, nego o poravnavanju terena ili razgraničenja sa susjedom. Međe između dolaca uglavnom su koristile teren, odnosno, tamo gdje je bila stijena ili ljut nadogradila bi se međa. Tako se zemlja digla sa stijenje, a međa je sprečavala da je zemlja ponovno pokrije.
Ako je stijena bila veće površine, na njoj bi se često izbacio višak kamena i tako bi nastala gomila ili bi se napravila kućarica, mali natkriveni prostor izgrađen suhozidnom tehnikom. Kućarice su služile težacima i pastirima kao zaklon od kiše, a arhitekturom su bile kružnoga oblika, s licima prema van te su bile pokrivene pločama, odnosno plošnim kamenjem koje je imalo funkciju crijepa.
Pašnjaci su znali biti neograđeni, ali bilo je i ograđenih. To je uglavnom ovisilo je li u blizini bilo dolaca koji su se radili. Međa koja ograđuje cijeli posjed, bez potrebe da ta međa drži dolac, zove se ograda ili ograđa. Takva međa imala je funkciju sprječavanja ulaska ili izlaska stoke s tog područja, a na vrhove međe stavljala bi se crna drača. Velike ograde mogle su služiti i za janike gdje su se držale pčele.
Putevi su se uglavnom stvarali između međa, na principu da se zemlja sastruže s ploče i ogradi se međa s jedne i s druge strane. Takvi putevi ujedno su bili i seoske ulice, ceste, koje su ucrtane i u katastarskim mjerenjima. Ipak, na mjestima gdje nije bilo dovoljno prostora, sama međa služila je kao put. Takve međe zvale su se duplini i bile su popola podijeljene između vlasnika parcela koje međa dijeli, a na vrhu takvih međa obavezno se stavljaju poklopnice, odnosno najviši sloj međe sastavljao bi se od kamena za koji se pazi da je što ravniji na vrhu.
Ako međa nije bila duplin, ona gotovo u svim slučajevima pripada parceli koja je na višemu. Ovo pravilo ne vrijedi jedino ako je vlasnik više parcele nadogradio među na tu među. Kazivači pamte da se prije točno znalo je li moj kamen po u tebe u dolac ili moj u tebe.
U polju, gdje se sva zemlja koristila za poljoprivredu i stoka se ondje nije puštala, uglavnom se nisu gradile međe, nego bi se postavljali niski kameni krajem parcele koji se nazivaju međaši ili margini. Na područjima gdje bi bilo viška vode, između parcela bi se ogradili kanali. U Konavoskom polju još je za doba Republike izgrađen čitav sustav kanala za odvodnju i navodnjavanje.
Sve donedavno, kada je većina konavoskih kuća hranila životinje, a poljoprivreda nije bila u tolikoj mjeri mehanizirana, svaka međa se morala paziti. Kazivači i danas pamte kako je kod gradnje međe trebalo paziti da kamen bude čist, bez zemlje, kako se međa ne bi urušila od raslinja koje može niknuti iz te zemlje. S vremenom bi zemlja nošena vjetrom nekako ipak znala ući u među, a kazivači pamte kako je trebalo čistit pašine. U vremenu kada je cement postao pristupačniji, neki su Konavljani znali zakrpit među kako ne bi drača izrasla. Kazivači se prisjećaju da bi prije kad bi koze obrunile kamen s međe svako ko prođe putem bi ga vratio i međe bi se držale čiste, nije se puštilo da brštan izraste, a danas brštan drži među, da ga iskubeš po međe bi obalio.
Međa je bitna Konavljanima i zbog običajne, identifikacijske zbilje, a ne samo puke funkcionalnosti. Ona dijeli, ali i spaja, ona drži nepoželjne posjetitelje izvan, a druge čuva unutar. Njena moć višefunkcionalnosti očarala je srca Konavljana i premda danas veći dio međa propada, one i dalje čekaju lica znojna koja će im vratiti stari sjaj.