Uzgoj vinove loze u Konavlima od starina je bila važna i jedna od primarnih poljoprivrednih grana u Konavlima. Svaka je familija imala baštinu pod vinovom lozom, a vino se proizvodilo kako za vlastite potrebe tako i za tržište. Na uspješan uzgoj vinove loze je svakako glavnu ulogu imao povoljan geografski smještaj, plodna zemlja i blagotovorno mediteransko sunce, a kvaliteta vina ovisila je o kvaliteti grožđa.
Briga oko loze odnosno oko kvalitete i količine uroda zahtijeva kako nekad, tako i danas cjelogodišnji rad u vinogradu. Obavljaju se raznoliki poslovi oko obrade zemlje, gnojidbe, rezidbe, ishrane i zaštite od bolesti, a vrhunac vinogradske godine je berba, odnosno trganje grožđa koje najčešće započinje krajem kolovoza ili početkom rujna.
S obzirom na to da nije svaka vegetecijska godina ista, početak trganja počinje kad grožđe nabije slador, što se pratilo na boji i izgledu grozda, bobica i lista te ljepljivosti stiješnjenih bobica. Osunčano i suho ljeto značilo je da ima dosta šećera, a kad počne šarka, to jest kad bobice počnu mijenjati boju, značilo je da grožđe počinje zreti. Tada bi Konavljani puštali grožđe da dozrijeva do zadnjega na lozi da naćera slador što više.
Pripreme za trganje počinjale su tjednima prije samog trganja kod pripremanja vinice ili konobe, kako ju naziva istočni dio Konavala, te pripremom potrebne opreme za preradu grožđa. Drvene bačve, žetke i badnje pralo bi se vodom, nožice i nožiće za trganje se oštrilo, brojne sepete se pripremalo i popravljalo, a molilo se i Boga da pušti vrijeme da učini da s mirom potrgamo i doma donesemo.
S trganjem se počinjalo u ranu zoru i nije se stajalo sve do navečer. U pripomoć već brojnim familijama stizala je i bliža i daljnja rodbina, jer svaka je ruka bila zlatna vrijedna. Sepeti bi se uprtili na tovare i konje i pješice bi se svi zajedno uputili u udaljene vinograde. Raspodijelili bi se među redove loze i svaki grozd ručno pobran pohranili bi u manji sepet, ništa se nije ostavljalo. Dodatni napor oko trganja u starijoj tradiciji činile su starinske loze koje su bile niske pa je vajalo trgat pognut, a dugi redovi loza, ne vidiš im kraja. Naporan posao trganja oplemenjivala je pjesma i druženja težaka, zajedničke pauze oko marendavanja i osvježivanja.
U kasno popodne grožđe bi se tovarilo iz manjih u veće sepete na živad i prenosilo doma u vinicu, gdje se posao nastavljao. Od berbe do prerade grožđa trebalo je proteći što manje vremena, da se grožđe nabrijeme ućera u vinicu. Bez obzira na umorne ruke i bolna leđa, trebalo je posao dovest u kraj: cijeli Božji dan trgaj i onda dođi doma, ižeđi štogoć i ajde u vinicu. Grožđe se iz sepeta iskretalo u žetke gdje se, hodajući u krug, gazilo bosim nogama po grožđu i mečilo ga. Djeca su često pomagala, njima je to bila igra sve dok nakon nekog vremena ne bi mogli podići noge od boli u bedrima. Ako je žetak bio veći, dropa bi bilo i do bedara što je činilo posao težim. Dobiveni mošt prebacio bi se u badnjeve i najslađe je bilo nakon teškog posla osluhnuti kako tiho vrijući pucketa. A kad utihne, drob bi se iskoristio za rakiju, a vino se prebacivalo u drvene bačve koje su već ranije i stanjavane i sumporane da bi što bolje sačuvalo vino. Bilo je i uobičajeno ostaviti i što grožđa pod kupam da ima do Božića, zabodeno s prutom u krtolu da izdrži toliki period ili bi se pravile grožđice potapanjem u vrelu vodu i puštanjem da se šuše u potkupju.
Vrijeme trganja u nekadašnjim Konavlima nije se moglo ne primijetiti. Opojni miris sladora širio se selima i izbijao iz vinica, a prilazi kuća bili su obojani crvenom stazom maćanom vinskim ostatcima. Put do bezbrižnog ispijanja vina i uživanja u plodovima svog rada popraćen je mukotrpnim radom, žrtvom, trudom i znanjem. Danas je trganje grožđa u Konavlima kao jedan sezonski posao uzdignut na razinu svečanosti. Osim što brojni prijatelji i rodbina vinogradara rado sudjeluju u ubiranju plodova njihovog cjelogodišnjeg rada, svjedočimo i brojnim javnim manifestacijama koji pozivaju zainteresiranu javnost da sudjeluju u trganju i tradicionalnoj obradi grožđa.
Fotografije: Mato Novaković, 1980-ih godina