Čičoka

U vizurama iz Gornje i Donje bande prema Konavoskom polju pogled će nam privući mjestimična područja velikih žutocvatućih površina. Premda je već kraj ljeta, žuti se naveliko uz Konavočicu i uz Ljutu, pa opet po stranama polja toliko da nam za našu umjerenu i oskudnu cvjetnu vegetaciju u ovo doba godine ovo cvjetanje miriše na ljudski trud ili ljudski nemar. Priroda svugdje, pa i u ovom našem umjerenom području, izbalansira svega po malo i  nikada ne dozvoli da na nekom mjestu živi samo jedna vrsta. Svatko ima svoje mjesto i svoju funkciju i nitko ne opstaje sam, pa ni čovjek.

Žuti predjeli, dugi i do nekoliko desetaka metara, izbliza su gorostasni cvjetni grmovi koji uništavaju sve pod sobom. Ljepota prizora kao iz Monnetovih velikih ulja izbliza otkriva zastrašujuće moći koje pripadaju invazivnim vrstama.

Žuto cvijeće u našem polju ni više ni manje je čičoka. Nazivaju je još topinambur, slatki krumpir, morska repa, mačja repa, krtola, zemljina kruška, jeruzalemska artičoka i divlji krumpir. Čičoka, danas specijalitet ljubitelja zdrave hrane, uzgaja se za ljudsku upotrebu, a ako je prepuštena sama sebi na tlu koje joj odgovara postaje invazivna vrsta, što će reći da ne pripada nekom ekološkom sustavu već je uvedena u njega i u njemu negativno djeluje na biološku raznolikost.

Čičoka (lat. Helianthus tuberosus) je trajnica iz porodice glavočika (Asteraceae) koja naraste, vjerovali ili ne, i do 5 metara u visinu. Stabljika joj je šuplja, dlakava, a iz nje izlaze na kraćim peteljkama izduženi šiljasti listovi koji su također obrasli malim dlačicama. U donjem dijelu stabljike listovi su nasuprotni, a u gornjem naizmjenični. U rujnu i listopadu se na vrhu bočnih izboja i stabljike razvijaju cvjetne glavice kao kod suncokreta čiji je blizak srodnik. A nakon cvatnje u listopadu počinje joj se vaditi podanak. Ne samo da joj smanjimo stanište, već i zato što je jestiv i neobično dobar za ljudsko zdravlje.

Podanak je gomolj čije je tijelo oblika kruške, bijele ili roze boje, nešto nalik đumbiru, ali tanje kožice pa se vađenjem lako ozlijedi. Upravo iz tog razloga čičoka se ne skladišti već se vadi iz zemlje i freška se priprema. Koristi se kao krumpir naročito kod bolesnika od šećerne bolesti jer, za razliku od krumpira, nema škrob već inulin. Koristi se i za industrijsku ekstrakciju inulina koji hidrolizom ne daje glukozu nego fruktozu. Kako inulin pridonosi ukupnom smanjenu kolesterola, dobra je za jelo i srčanim bolesnicima i onima koji pate od kardiovaskularnih bolesti. Osim što se koristi kao zamjena za krumpir, čičoka se jede i sirova, fermentirana i ukiseljena. Na internetskim stranicama različitih portala nalaze se brojni recepti o pripremanju ovog zdravog i dostupnog korijenja.

I ostatak biljke jednako je iskoristiv, za sijeno, za silažu, a gomolji i za hranu svinjama.

Kako je čičoka stigla u naše polje ne znamo, ali znamo da je 1609. godine u Europu donio i prvi opisao Samuel de Champlain (1567. – 1635.). Kao važna osoba za povijest Kanade, po njemu se u Quebecu zove većina ulica i jezero te su mu kao ocu domovine Nove Francuske postavljeni spomenici na svakom koraku. Uspostavio je dobre odnose sa starosjediocima na tom području pa je koristio njihova znanja putujući krajolikom i upoznavajući se s novim vrstama. Čak je za sjeverna plemena ratovao protiv plemena Irokeza u njihovim međusobnim ratovima. Indijanci toga vremena koristili su čičoku za prehranu kao krumpir, a Samuel ju je u Europu prenio gdje je prvenstveno zaživjela kao ukrasna vrsta. Iz ukrasnih se vrtova neposlušna proširila posvuda.

U Hrvatskoj se, kao i u brojnim drugim zemljama, uzgaja za potrebe prehrane ljudi i životinja, kao i za farmaceutsku industriju. Uzgajivači imaju problema s divljim svinjama koje vade gomolje i slade se njima, međutim kod nas se širi po Konavoskom polju i oduzima prostor ostalim vrstama.

Stoga, vrijeme je da upoznamo vrijednost ove biljke i da je počnemo koristiti za prehranu vadeći gomolje kroz cijelu zimu. Upravo je sad vrijeme da cvjetna područja locirate i navalite u studenom na korijenke kako bi je barem malo obuzdali, a istovremeno pridonijeli vlastitom zdravlju.