Javna funkcija zgrade Zavičajnog muzeja

Ruševine Čilipa
Pogled iz zraka na ratom razoreno i spaljeno mjesto
Goran Leš, izvor MDC, studeni 1992.

Zgrada Zavičajnog muzeja Konavala nalazi se u samom centru Čilipa, u poluurbanoj strukturi koju čini središnji široki trg omeđen kamenim zdanjima s dominirajućom crkvom i zvonikom. Otvoreni prostor trga svojom je urbanističkom strukturom i javnim karakterom pogodno mjesto okupljanja zajednice te žarišta zbivanja i vreve radnog i dokoličarskog, uključujući i vjerski život.

Veliki razvoj ove male urbane sredine dogodio se krajem 19. i početkom 20. stoljeća kad se cijelo ovo područje ekonomski napinje. Grade se i nadograđuju velike obiteljske zgrade, a uz značajnu financijsku pomoć iseljenika iz dijaspore u narednim se desetljećima nastavilo razvijanje čilipske urbane matrice. Na prijelomu stoljeća puštena je u promet i uskotračna željeznička pruga Sarajevo –Zelenika koja je kroz Konavle imala 5 stajališta i 6 ukrsnica što je svakako pogodovala bržoj i boljoj razmjeni robe, ljudi i informacija. Trgovina je cvjetala i u centru Čilipa te se shodno tome razvijao i jedan polugrađanski sloj koji su pretežno činili trgovci. Tako se u samom centru Čilipa nalazi više trgovina od Krilanovića do Boškovića, a svakako je i značajna tvornica likera Krilanović strateški smještena uz samu željezničku postaju.

Spaljena zgrada muzeja
Goran Leš, izvor MDC, 1992.

Godine 1909. gradi se i zgrada današnjeg Zavičajnog muzeja kao Seoska štedionica. Potreba za takvom vrstom javnog objekta koju je možda najbolje okarakterizirati kao štedno-kreditnu zadrugu govori o socioekonomskom uzletu mjesta. Dok su ostali arhitektonski objekti na Trgu svetog Nikole u Čilipima građeni i korišteni kao stambeno-gospodarski objekti s javnim prostorima, najčešće u prizemlju kuće, zgrada Zavičajnog muzeja nikad nije bila stambeni objekt, već je od 1909. pa sve do danas objekt javne namjene.

Do stabiliziranja vlasti nakon Drugog svjetskog rata raspolažemo s parcijalnim znanjem o detaljnoj namjeni zgrade: od seoske štedionice i kulturnog doma u kojemu se osniva tamburaški orkestar Čilipa, gdje se postavljaju temelji budućem Kulturno-prosvjetnom društvu Vladimir Nazor do raznih programa edukacije poput poljoprivrednih tečajeva, ponajviše u organizaciji poznatog učitelja Nika Skurića (1879. – 1953.). Poznato je i da je u prizemlju zgrade seoske blagajne tridesetih godina osnovana podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak nakon što je niz godina u Čilipima djelovalo njihovo Povjerenstvo.

Zavičajni muzej Konavala prije rata
Fotografija: Damir Fabijanić

Od poratnog razdoblja od sredine stoljeća do otvaranja Zavičajne kuće 1974. godine u prizemlju muzeja bile su postolarska radnja šustera Vlaha Kordića, brijačnica Pava Kukuljice, magazin od Agrumove butige te mesarnica ispod volta. Kat zgrade zadržao je multipraktičnu funkciju Kulturnog doma u kojem su se održavali razni edukativni sadržaji poput regularnih Singerovih tečajeva šivanja do održavanja raznih balova i festi, osobito na značajne blagdane. Prostorija na katu povremeno je funkcionirala i kao kino dvorana s čestim reproduciranjem istih filmova te je u sjećanju kazivača ostala zapamćena izjava tadašnjeg kinooperatera Pava Vukića: śutra jope Pepejuga.

Šezdesetih godina u Kulturnom je domu djelovao i takozvani TV-klub koji je okupljao starije Čilipljane koji su provodili vrijeme družeći se, igrajući na karata i šaha. Prostorija se koristila i za održavanje nastave jednog razreda zbog nedostatka mjesta u staroj školi, a kad bi bile zabave na koje je znala doći i muzika iz Herceg Novog, iz Grada takozvane Srebrene pruge ili iz Cavtata Kamen mali, klupe bi se izbacile van, na taracu. Prostor ispred muzeja bio je redovno korišteno igralište za djecu i mlade koji su najčešće prostor koristili za igru na barica, dok bi stariji sjedali i pričali po pižulima.

Zavičajni muzej Konavala prije rata
Fotografija: Damir Fabijanić, 1. rujan 1990.

Promjene u javnoj namjeni zgrade očitovale su se i u promjeni i preinakama unutarnjeg i djelomično vanjskog prostora zgrade današnjeg muzeja. Preinake su se ponajviše odnosile na mijenjanje  otvora: vrata u pozor, prozor u vrata, u više navrata tijekom godina. Najveća preinaka dogodila se pri osnivanju Zavičajne kuće Konavala kad je probijeno unutarnje stubište koje vodi do kata zgrade te kad je izgrađeno novo vanjsko stubište s nadograđenim uredom tadašnjeg Turističkog društva. Tada se zgradi muzeja probijanjem otvora u sjevernom zidu prizemlja pripojio i preuredio prostor pod voltom u kojem je prezentirano tradicijsko ognjište stambene arhitekture u Konavlima.

Izložbeni prostori prizemlja i kata kuće poslužili su za prezentaciju narodnih nošnji, tradicijskog nakita, konavoskog veza i ostalog tekstilnog rukotvorstva. Osim toga, tradicijski namještaj spavaće sobe, trpezarije, uporabni predmeti domaćinstva i slika Mija Šiše Konavljanina našli su svoje mjesto u izložbenim prostorijama. Zavičajna kuća Konavala sa svojom ekspozicijom u kući Franić na južnoj strani trga Predcrkve je u Domovinskom ratu spaljena do temelja. No, približno 500 najvrednijih predmeta, većinom etnografski tekstil, bio je skriven u cisterni koja se nalazi pod voltom unutar zgrade te je spašen od paleža, dok je ostali inventar nepovratno izgubljen.

Zavičajni muzej Konavala prije rata
Fotografija: Damir Fabijanić

Pilot projektu obnove urbane cjeline Čilipa pristupilo se sredinom devedesetih, no zbog brojnih promjena u zakonodavstvu koje je donijelo osnivanje Republike Hrvatske, kao i o prioritetima pri obnovi cjelokupnih Konavala, sama obnova Zavičajne kuće dugo je trajala. Obnovom je organizacija prostora predratne kuće zadržana, Zavičajna kuća je postala Zavičajni muzej Konavala koji je svečano otvoren 2007. godine te je sama zgrada kao kulturna institucija i dalje zadržala svoju javnu namjenu i funkciju.