Po definiciji korovi su biljke iznimnih svojstava. Osim što mogu rasti u širokim i različitim staništima donose plod više puta godišnje, sjeme im je klijavo dugi niz godina i lako se razmnožavaju. U podancima čuvaju rezerve za preživljavanje pa prežive gotovo sve nepogode. Ako možemo tako govoriti, njihova inteligencija i moć prilagodbe nadigrava i snagu herbicida. Svi vrtlari koji su se borili s korovima znaju za njihovu nadmoćnost pored kultiviranih primjeraka.
Iz zemlje u koju smo posijali sjeme našeg povrća, ubrzo će početi nicati i druge biljke koje plijevimo kad su posve male. Svaka imalo puštena travka snažno će se zakorijeniti pa će je biti teško počupati, a u isto vrijeme naše povrtnice s lakoćom će napuštati zemlju. Ta naporna, frustrirajuća borba jedino dobro završi ako se pridobije neprijatelja, što nije uvijek jednostavno.
Ljudi su bića navike, iz vlastite memorije prepoznavaju što im je jestivo, a što nije. Ako su odgojeni jedući korove smatrat će ih jestivim, a ako nisu, to je za njih neprijateljska trava na koju treba djelovati silom ili znanjem, što je u ovom slučaju herbicid. Na sreću, novo doba sa svojim izazovima vraća čovjeka iskonu i okolišu koji ga podržava. Mnogi od nas već jedu ono što nisu jeli kao djeca, pregrmili su onaj prvi put kad memorija kaže: Nemoj, nisi to nikad jeo, da je jestivo, svi bi to jeli! očekujući od okoline da je mudra i integrirana u mogućnostima okoliša. Onima koji su prekoračili korak u nepoznato otvori se novi svijet poznanstva, zdravlja i bogatstvo novih okusa. Korovi, uz ostale funkcije, postaju dio jelovnika, zdravog, snažnog i potentnog da preživi sve nepogode.
Većina jestivih korova konavoski su proljetni samonikli specijaliteti koje najčešće zovemo jelovnik korizme. Tada su biljke mlade, nisu krenule razvijati stabljiku, lišće je meko i blaga okusa. Do ljeta sve izađu u stabljiku, procvjetaju, osjemene se i nisu za jelo. Za vrijeme ljeta oslanjamo se na korove koji rastu u našim povrtnjacima, među krtolom koja se izvadi u ovo doba, u gredicama s pomadorama, kukumarima i ostalom zeleni. Premda veliki broj proljetnih korova krene u vlažnom vrtu ljeti, važnije je spomenuti korovne vrste koje upravo u takvim okolnostima dožive svoju slavu. Uza sve štireve i kiselice, slobodno možemo reći da je loboda najbolji primjerak za ovu priču.
Bijela loboda (lat. Chenopodium album) iz porodice lobodnjača (Chenopodiaceae) česti je korov naših nasada. Ne baš svih, samo onih plodnih. Naime, indikator je plodna tla bogatog dušikom i tamo gdje ona raste, može se slobodno saditi. Jako brzo raste i u visinu i u tlo, pa se u nasadima krumpira gdje nema zalijevanja ostavlja kao korov da svojim dubokim korijenom napravi put vodi i krumpirovim gomoljevim korijencima. Svugdje po svijetu raste samoniklo, premda se u sjevernoj Indiji kultivira jer im je omiljena zelen. Listovi i mladi izdanci su jestivi, a plod, odnosno sjeme također, premda se manje koristi. Kao i kod štira i ostalih koje su bogate oksalatima, nije dobro prejedati se ovom zeleni, već je uživati umjereno. Bogata je vitaminima A i C, a od minerala kalcijem i željezom.
Stabljika lobode je razgranata i uspravna i može narasti i više od metar visine. Listovi su naizmjenični, donji urezani, a gornji na peteljkama. Jajoliki, zašiljeni pri vrhu i plavozelene boje. Preko lišća ima prevučen bijeli prah po kojemu nosi ime bijela loboda. Cvjetovi se razvijaju u razgranatim grozdastim skupovima u piramidalnom cvatu, zelenkaste su boje kao posuti brašnom, sitni, a sadrže tučak i pet prašnika. Iz njih se razvija plod u kojemu su sjemenke različite veličine i boje, a tako su i različite klijavosti. One su crne, sjajne, s dubokim jamicama oštrih bridova, nalik saću.
Doznajemo da je kod lobode zabilježena najduža poznata hibernacija nakon koje je biljka proklijala i to u vremenu od 1 600 godina. Godišnji prosjek sjemenki koje daje također je impresivan. Računa se po razvijenijoj biljci oko 20 000, ali je zabilježeno i 800 000 sjemenki, što je zaista nevjerojatno. Zapravo, vjerojatno je, ako vidimo kako izlazi iz svih naših nasada, prerasta biljke koje posadimo, završi ciklus, a već rastu nove lobodice, dok se naš kultivar još pati.
Ovaj uporni korov zaista je fino i ukusno povrće. Priprema se kao varivo, od nje se rade guste juhe, pite zeljanice i različite salate. Koristi se kao zamjena za špinat, pa je neki zato i zovu planinski špinat. I dok špinat stignemo samo koji put pobrati jer poprca u sjeme, lobode se mogu dugo brati, a brzo se i samoniklo obnavljaju. Nakon što procvjeta, listovi dobiju gorčinu i više nisu tako fini kao kod mlade biljke. Njeno djelovanje je blago laksativno pa čisti crijeva.
Za one koji svoje vrtne nasade tretiraju mineralnim gnojivima poželjno je da ostane zauvijek korov. Naime, u svom lišću iz tla izvlači nitrate koji nam nisu dobri, pa takvu ne jedemo. Higijena tla, odnosno njegova prirodna homeostaza važnija je nego se površno čini. Osiguravanje zdravog tla biljnim organskim pripravcima osigurava i zdrave korove, jestive i dobre za ljudsko zdravlje.
Danas, zahvaljujući internetu, dohvatljivi su brojni recepti za pripremu jela od lobode pa je jednostavnije odvažiti se i napraviti sudbonosni korak prema nepoznatom u dragom okolišu koji nas podržava.