Cavtat i akademici

Vlaho Bukovac: Baltazar Bogišić, Pariz, 1892.
Zbirka Baltazara Bogišića, Cavtat

Vaše priznanje i Vaša slava naše priznanje i naša slava.

Gore navedeni citat izvadak je iz pisma kojega je biskup Josip Juraj Strossmayer uputio Baltazaru Bogišiću 1888. godine, zahvalivši mu na čestitci povodom zlatne mise. Vi ste nam na ponos, diku i slavu. Ja dvojim, da li je koji Hrvat i gdje do toga priznanja i do te slave u stranom svietu, napose pako u slavnom narodu francuskom i u Parizu, dospio do koga Vi. – piše dalje Strossmayer, osnivač Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti jednom od prvoizabranih akademika.

Aktivnosti za osnivanje Akademije u Zagrebu đakovačko-srijemski biskup  započeo je 1860., a službeno pokrenuo na sjednici Hrvatskoga sabora 29. travnja 1861. godine, što je datum koji se danas obilježava kao Dan HAZU-a. Proći će još pet godina da car Franjo Josip potvrdi pravila Akademije koju je Strossmayer nazvao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u želji da pomogne znanstvenom i kulturnom promicanju svih južnoslavenskih naroda. Nakon potvrde pravila, Sabor bira biskupa Strossmayera za pokrovitelja, a povjesničara dr. Franja Račkog za predsjednika Akademije, te prvih 14 članova, matičara. Budući da su ubrzo osnovane i Srpska i Bugarska akademija, sva znanstvena i izdavačka djelatnost zagrebačke Akademije bila je usmjerena istraživanjima hrvatske povijesti, kulture i jezika.

J. J. Strossmayer, Arhivska zbirka Kuće Bukovac, II_3-21

Bogišićeva veza s Akademijom počinje još prije formalnog uspostavljanja 1866. godine putem prepiske s filologom dr. Vatroslavom Jagićem. Bogišić je u to vrijeme radio u Dvorskoj biblioteci u Beču, a Jagić ga obavještava o pripremama za uspostavu Akademije. U isto vrijeme započinje i intenzivna korespondencija između Bogišića i Račkog s bogatom ostavštinom od preko 300 pisama. Bogišić je Račkom poslao tekst O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnih običaja kod Slavena za časopis Književnik kojega je Rački uređivao. Budući da je on smatrao da je to Bogišićeva pristupnica za Akademiju, započela je plodna, dugogodišnja suradnja. Baltazar Bogišić postao je redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu filozofičko-juridičkom 25. srpnja 1865. godine na prvim redovnim izborima te je tijekom četrdesetjednogodišnjeg članstva Bogišić neke od svojih najvažnijih radova objavio u izdanjima JAZU-a.

Bogišić tako, osim izuzetnog znanstvenog doprinosa, u rodni Cavtat dovodi i važnu nacionalnu instituciju – Akademiju. Godine 1955. bogatu kulturno-povijesnu i umjetničku zbirku, kao i imovinu Baltazara Bogišića preuzela je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zaslugom Bogišićeve sestre Marije koja je osnovala muzej zbirke su dotad bile prezentirane u dvije zgrade, a 1958. godine dobile su reprezentativnu poziciju u zgradi Kneževa dvora.

Knežev dvor, HAZU
Zbirka Baltazara Bogišića, Cavtat

Zahvaljujući akademiku Cvitu Fiskoviću koji je prepoznao vrijednost i kompleksnost ovog jedinstvenog znanstvenog kabineta, zbirke koja među ostalom građom broji oko 13 000 knjižnih svezaka, između kojih i znatan broj bibliofilskih rijetkosti, inkunabula i rukopisa, zatim jednu od najvećih zbirki grafičkih otisaka u Hrvatskoj, korespondenciju, etnografsku zbirku, numizmatičku zbirku i mnoge druge predmete, danas, kao dio Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zbirka Baltazara Bogišića privlači veliki broj domaćih i stranih istraživača i Cavtat pozicionira kao važnu kulturno-polihistorsku točku hrvatske baštine. Također, zahvaljujući opet Cvitu Fiskoviću, rodna kuća Vlaha Bukovca prvi put institucionalizira svoje postojanje kao dio Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Tako je rodni prostor još jednog Cavtaćanina, Bogišićevog suvremenika i znanca, Vlaha Bukovca koji je bio vezan uz aktivnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera, od 1964. do 1975. godine bio u sklopu Akademije. Bukovac je 1919. godine postao počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali njegova vezanost i fascinacija osebujnom biskupovom ličnošću traje od 1876. godine, od povratka iz San Francisca kada je svoju sliku Sultanija, koja je izložena u Šarićevoj ljekarni na Stradunu pobudila interes dubrovačke političke i intelektualne elite, poslao na poklon Strossmayeru. Kanonik Franjo Rački, predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1892. godine dogovora izravni susret između slikara i biskupa. Vlaho Bukovac sa suprugom Jelicom provodi dva tjedna u Đakovu, u gostima kod biskupa Strossmayera. U svojoj autobiografiji Moj život Bukovac bilježi:
Pričati o velikanu našemu, o biskupu Strossmayeru, bila bi s moje strane prevelika preuzetnost. Gledati i slušati njega bilo mi je za oko i za sluh velebnije i zanimljivije, nego li sve katedrale svijeta. Tko nije uživao njegov fini, duhoviti, grandseigneurski razgovor, njegovo milo, domaće biće, njegov takt, njegovu neiscrpivu učenost, a nadasve božansku naravnost, taj ne može da pojmi, da se takav ljudski fenomen rodio u nas!

Vlaho Bukovac, Prag, 1919., KB-11

Utoliko je zanimljiva i prispodoba Strossmayerovog suvremenika, talijanskog ministra Minghettija francuskom novinaru Emilu de Laveleyeu: Imao sam priliku izbliza upoznati sve istaknute ljude našeg vremena. Imaju dvojica koji se doimlju kao da pripadaju nekoj drugoj vrsti nego što smo mi; to su Bismarck i Strossmayer.

Kad već spominjemo Akademiju u kontekstu konavoskoga prostora, ne smijemo zaobići ni Rafa Bogišića, povjesničara književnosti i redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine. Međutim, vjerujemo da tu nije kraj.