Biljke bez granica

Adamović, Lujo. 1886. Botanički izlet na Sniežnicu. Glasnik hrvatskog naravoslovnog društva. Hrvatsko prirodoslovno društvo. Zagreb.

Druga polovica 19. stoljeća vrijeme je početka intenzivnog opismenjavanja ljudi na selima, razvoja školskog sustava mimo crkve i snažne potrebe za učiteljima. Učitelji završavaju javne učiteljske škole na području Austro-Ugarske Monarhije i za svoja prva zaposlenja najčešće dobivaju službu u udaljenim školama, daleko od svog mjesta boravka po širem području Austro-Ugarske. Vrijeme je to kad se najviše osjećala razlika između urbanog i ruralnog pa izdržati među neukima udaljen od svega znanja i imanja mnogim učiteljima nije bilo jednostavno. No, što je jednome kazna, drugom je nagrada, a korist koju su mladi učitelji mogli ostvariti na službama u dalekim, izdvojenim, od urbanog svijeta odsječenim mjestima ležala je u njihovim osobnim afinitetima.

Upravo zahvaljujući učiteljima i učiteljicama koje su službovale u Konavlima danas imamo brojne prinose i građu vezanu za zavičaj. Ako postoji struka koja je zadužila Konavle, onda je to učiteljska. Zahvaljujući toj struci bogati korpus konavoske nematerijalne baštine spašen je od zaborava, a veliki je dio materijalne baštine dokumentiran i prezentiran po svijetu. Počevši u drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do poslije Drugog svjetskog rata konavoske su škole vodili učitelji i učiteljice koji su dolazili iz Dubrovnika i daljih mjesta.

Lujo Adamović

Mi u Konavlima možemo se pohvaliti da je jedan od naših učitelja bio i Lujo Adamović, jedan od predstavnika europske botaničke elite prije Prvog svjetskog rata. Premda podrijetlom iz Dubrovnika, rodio se u Rovinju 27. srpnja 1864. gdje mu je otac Vice Adamović službovao, također kao učitelj. Po povratku u Dubrovnik otac Vice postao je upravitelj Muške pučke škole, a 1889. godine osnovao je Pokrajinski školski muzej. Sin Lujo 1883. godine u Dubrovniku završava gimnaziju nakon čega ga otac namješta u jednom konavoskom selu za učitelja. Mladi Adamović, koji je već dobro zainteresiran za biljke i biljne vrste, već 1886. godine objavljuje svoj prvi znanstveni rad Botanički izlet na Sniježnicu gdje pobrojava vrste na koje nailazi na putu iz Pridvorja do Kune, a potom i na samoj Sniježnici. Rad je izašao u Glasniku naravoslovnog društva u Zagrebu, a već u drugom broju 1887. godine objavljuje svoj drugi rad Građa za floru dubrovačku.

Ta prva dva rada pisana su na hrvatskom jeziku, pa su dostupna bez prevođenja. Nakon studiranja njegov daljnji bogati znanstveni rad često je objavljivan na njemačkom jeziku.

Adamović, Lujo. 1911. Die Pflanzenwelt Dalmatiens. Werner Klinkhardt. Leipzig.

Nakon nekoliko godina službovanja u Konavlima otišao je u Beč studirati medicinu, nakon toga u Beograd, gdje je studirao prirodne znanosti, a  doktorirao je u Berlinu na temi Vegetacijske forme Istočne Srbije. Svoj znanstveni rad nastavio je u Beču, a po povratku u Beograd 1901. godine radio je kao profesor botanike i bio je ravnateljem Botaničkoga vrta. Godine 1907. zbog političkih prilika odlazi iz Beograda i završava u Beču kao profesor biljne geografije. U Beču je nastalo njegovo opsežno djelo Vegetacijske prilike balkanskih zemalja, a 1911. objavljuje Biljni svijet Dalmacije i brojne druge priloge o poznavanju botaničkih vrsta i njihovih staništa. Surađivao je s najvećim imenima botaničke struke i iza sebe ostavio veliki doprinos u opisivanju biljnih vrsta. Od njegovih opisanih vrsta Flora Europea danas priznaje 13 biljnih vrsta, a njih nekoliko kao podvrste. Također, priznaje njegove opise biljnih svojti nižih od podvrsta, a njemu u čast kolege botaničari nazvali su neke biljne vrste kao na primjer Festuca adamovicci Margr., Carum adamovicci Halacsy, i druge.

Djelovati između Beograda i Beča u okolnostima Prvog svjetskog rata nije bilo niti malo pogodno za bilo kakav život, pa ni za jednog od najvećih europskih botaničara. Adamović je nakon rata otpušten iz službe te bez prihoda napušta Beograd, ali ne odlazi ni u Beč, već mu se dodjeljuje mjesto nadglednika rudnika u Hrvatskom zagorju. Našavši se u takvim životnim uvjetima u kojima se nije mogao dalje znanstveno razvijati, ubrzo se vraća u Dubrovnik gdje nastavlja znanstveni rad, a obitelj i sebe izdržava uzgojem cvijeća.

U Dubrovniku je pred kraj života objavio Vegetacijske prilike jadranskih zemalja 1929. i Biljnogeografski položaj i rasčlanjenost Italije 1933. godine, čime je svijet dobio prvi skupni biljnogeografski prikaz Apeninskog poluotoka.

Iz knjige Die Pflanzenwelt Dalmatiens

I najveća struka i najveći doprinos čovječanstvu u raljama političkih okolnosti je relativna. Tko god je ostao na Balkanu s početka 20. stoljeća osjetio je težinu ratova, poraća i previranja, političkih okolnosti koje su svoje interese gurale ispred vrijednosti samoga života.

U vrijeme slabe pismenosti u Konavlima je učiteljevao veliki europski botaničar koji je jedini u to vrijeme popisao biljne vrste Sniježnice ne bi li svijetu ponudio cjelovitiju botaničku sliku. Konavljani toga vremena bili su zainteresirani za biljke na drugačiji način, znali su koje boje, koje liječe, koje hrane, a koje oblače, stoga su se njemu čudili misleći kako traži cvijet od paprati da može razumjeti životinje. Konavljani toga vremena željeli su razumjeti životinje, ne trudeći se razumjeti druge ljude.

Veliki znanstvenik Lujo Adamović umro je u Dubrovniku 1935. godine u siromaštvu, kao i brojni drugi iznimni izdanci našeg roda čije znanstvene plodove uživamo, a za života ih nismo prepoznali. Prilika je ovo za posramiti se i zahvaliti se.