Josip Fagioni – Cavtaćanin, brat i trgovac

Vlaho Bukovac, Portret brata Joza, 1883., Kuća Bukovac, KB-935

S talijanskim pomorcem Giuseppeom Fagionijem, koji se oženio i nastanio u Cavtatu početkom 19. stoljeća, počinje cavtatska priča o obitelji Fagioni te ogranku pohrvaćenog prezimena Bukovac. Giuseppe je s dvjema suprugama, objema Cavtajkama, imao sedam sinova, no samo je sin Augustin nastavio lozu. Giuseppe nažalost nije dočekao rođenje prvoga unuka, 22. srpnja 1853. godine, kojem je ime tradicionalno dano po djedu – Josip Fagioni. O Josipu Fagioniju danas najviše znamo zahvaljujući autobiografskom zapisu njegova brata Vlaha Bukovca i korespondenciji sačuvanoj u Kući Bukovac. Jozova pisma napisana u razdoblju Prvog svjetskog rata svojevrsna su cavtatska kronika prepuna zanimljivih i preciznih detalja te svjedočanstvo o tuzi i boli maloga čovjeka nemoćnoga protiv svega onoga što rat donosi.

Vlaho Bukovac, Portret brata Joza, 1885., Kuća Bukovac, KB-982

Vlaho bilježi kako je brat Jozo u djetinjstvu bio odličan učenik cavtatske škole, a od događanja u mladosti ističe njihov zajednički put u Ameriku, trbuhom za kruhom. Jozu je to bio prvi odlazak u Ameriku, a Vlahu treći. Otac im je osigurao novce za put, a po dolasku u Južnu Ameriku, u peruanski Callao, morali su se snaći sami. Što je Jozo radio u Callau nije poznato, no tražio je posao dva mjeseca jer nije znao jezik, a za to vrijeme živjeli su od plaće koju je Vlaho zarađivao ispisivajući brojeve na vagonima. Nešto kasnije, Jozo je otišao u glavni grad Limu gdje se zaposlio u jednoj velikoj radnji finih tkanina. Po povratku u Cavtat radio je u svojoj trgovini, a sa suprugom Anetom, za koju se vjenčao 1886. godine, imao je troje djece. Osim brige o trgovini, brine i za kuću svoga brata koja je iznajmljena dok je Vlaho u inozemstvu, a redovito mu prenosi vijesti iz Cavtata, kundurarije, ratnu svakodnevicu, pozdrave. Iz pisama za vrijeme Prvog svjetskog rata, detaljno opisuje i tržište nekretnina i zemljišta te skupoću života i razne namete kojima su opterećeni: …ja pak sam u Cavtatu gdje vodim uspješno svoju trgovinu (…) ja ništa ne primam za najam tvoje kuće, koja većim dijelom stoji zatvorena, a njihova mobija je unutrima. Porezi na kućarinu ovog puta će nas nagrdit…

Da je unatoč ratnim nedaćama Jozova trgovina u Cavtatu dobro poslovala može se zaključiti iz pisma u kojem naglašava kako gotovinom plaća robu koju nabavlja zbog čega je jako sretan što se posla tiče, no nešto ga ipak muči: nalazim se srećan i zadovoljan do sad sa te strane, ima još što me tišti i muči a to je ona misao koja mi ne da ni spavati, a to je sudbina moga dobrog Aga neću dalje er su me suze oblile, a uvuci se u moje srce i spoznat ćeš… Bog zna što me čeka, sve mi se čini da neću ovi strašni rat dočekat preživljet. Unatoč brojnim molbama i zalaganjima da najstarijeg sina, tada već natporučnika, zbog krhkog zdravlja udalji s bojišnice, njegov trud nije dao rezultata. Jozo kao da je znao da će njegov sin svoj mladi život uskoro ostaviti na sjeveru Italije, na bojišnici kod Monte Kaberlaba.

Cavtat, 1920-ih, fotografija preuzeta iz Facebook-grupe Historical Images of Dubrovnik

Nedugo nakon Agove smrti, Jozova kćer Marija ostala je udovica, pa Jozo odlazi po nju i njezinoga sina, a Vlahu tada piše: Ah moj Vlaho, teško li samo tegnut od Božije desnice, ali zašto ne znam, jer nikomu nigda nikakva zla učinijo nijesam niti zaželio. Slava mu i hvala, on zna što čini er opet zdravlje meni dava mi izvrsno. Jozo je utjehu imao u svojoj ženi Aneti: Moja Aneta još je u Drnišu, brzo mislim poći po nju, jer bez iste zaista sam izgubljen, istina dobro mi je svako i ne fali mi ništa al je opet ženica-ženica. Nažalost, nedugo nakon smrti sina i zeta, počinila je samoubojstvo.

U svojim pismima iz 1917. godine Jozo navodi kako se, osim radom u trgovini, okupira brigom oko bratove kuće i korte. Kad je Vlahova kuća prestala biti u najmu, Jozo je ušao u kortu i pobrinuo se da opet izgleda lijepo, no kako piše, limuni su usahli, naranče su zavile lišće, korta je zapuštena i puna trave, a nekoliko štapova koji drže odrinu je palo, a kuća… Dakle niko ne stanuje u njoj, jedino drže svoju mobiju i ost. Uvijek zatvoreno, tako da je nutrina kuće već pokvarila se i pocrnjela od umidece, a donji piano terra kao da si vodom zalio… Iste godine Jozo sudjeluje na humanitarnim zabavama u Cavtatu gdje prikuplja novac za pomoć udovicama poginulih vojnika prodavajući razglednice s reprodukcijama Bukovčevih djela.

Omotnica pisma Joza Fagionija Vlahu Bukovcu iz 1916. godine, u kutu pečat Fagionijeve trgovine, KB-276

Kraj rata Jozo dočekuje o potpunosti shrvan obiteljskim tragedijama. Godine 1918. bratu piše: Moj Vlaho nemoj se čuditi mome muku jer ja poslije toliko nesreća koijeh sam pritrpio, ništa me više ne zanima niti može razveseliti, dapače svaka svečanost i veselje meni gore i žalostnije dani dolaze (…) trošim na dan preko 40 kruna, a mene tako ovaj rat iznemogao samo ću ti spomenut da od 78 kila što sam prije težijo, sad imam 56. Godinu dana kasnije preminuo je u svom rodnom Cavtatu u 66. godini života. Za sobom je ostavio kćer Mariju, koju su zvali i Vice i Etica, te sina Vinka.