Svaka konavoska kuća u prekući je držala čuvarkuću, okruglu mesnatu krasoticu koju i danas nalazimo u grastama pred ulaznim vratima. U nekim starijim vremenima njeno mjesto bilo je u međama, suhozidinama i pukotinama, otkud je i stigla u naše graste. Danas je vrlo rijetka samonikla u prirodi, pa je kao takva i strogo zaštićena. Međutim, njegovanih kućnih primjeraka doslovce je pred vratima svake kuće u Konavlima jer ta biljka, osim što je čuvarkuća, hitna je i brza pomoć ukućanima. Poznata je ona u širem području i gotovo svima iz istih dobrobiti koje ima, a tajna je u njezinoj baš uvijek dostupnoj snazi. Za mnoge druge biljke kojima se služimo za poboljšanje stanja ili liječenja, ovisni smo o sezonskoj upotrebi ili nečijoj mudrosti koja je zlu ne trebalo djelovala kad je biljke bilo, pa je pohranila i spremila za potrebne. Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum) je trajnica, sukulenta biljka iz porodice tustikovki (Crassulaceae) uvijek dostupna, uvijek živa kao što joj i latinsko ime kaže: sempervivum, što znači živjeti vječno.
Raste mesnatim zelenim listovima iz prizemne rozete koji su pri vrhu zašiljeni i često ljubičaste boje. Iz sredine se tijekom ljeta pojavi stabljika koja na visini od dvadesetak centimetara nosi roze cvjetiće. No, ona ne cvjeta svako ljeto. Prođu godine dok nije zrela za cvatnju, a njen cvijet, na naše najveće veselje, znači da je kraj, baš kao kod agava. Do tada je već pustila oko sebe brojne mladice koje uz staru majku bujaju i rastu.
Za rast im trebaju sunce, toplina i drenirana zemlja, šuplji pijesak, vapnenačke pukotine, škrto i skromno. Vode treba kad je ima, uz zalijevanje će biti debele i mesnate, a ako im uskratimo vodu mogu proživjeti mjesece suše, samo se stisnu i sklupčaju i vjerojatno rastežu zadnju kapljicu vode koju su primile. Doslovce mogu rasti na najtoplijem i najsušem dijelu kuće, na krovu kao što su vjerojatno i rasle u neka starija vremena.
Iz drugog dijela latinskog imena (tectorum) čita se da je čuvarkuća ona koja raste na krovu, što bez problema možemo zamisliti na kamenim pločama i tegulama kad se s vjetrom u uglovima nanese lisnog materijala koji se pretvori u zemlju. Da je to mjesto za ovu biljku korisno i čovjeku, potvrđuje nam permakulturni pokret pokrivanja krovova sukulentima s ciljem hlađenja ljeti i dodatne toplinske izolacije zimi, svakako uštede energije, a i uzgoja na koncu. Krovovi ne podnose težinu, a ni prevelika zalijevanja, pa ova draga biljka kao pokrivač krova potpuno opravdava svojim atributima. Utoliko i jest prava čuvarkuća.
Konavljani je ne poznaju kao takvu, već kao biljku prve pomoći. Njome se kapaju upaljene uši, što mnogi zataje doktorima, ali ipak ne odustaju od starog lijeka. Osim što smanji bol, pomogne u većini slučajeva izliječiti uho. Njen list se jede, ali je korisniji kod uboda pčela, osa, pauka i drugih rana. Služimo se s njim kao s bobovnikom, stavimo ga iznad vatre da opnica pukne i onda s gelom biljke namažemo ozljedu.
Čuvarkuća sadrži tanin, biljnu sluz, masno ulje, smolu, kalcijev malat, mravlju i jabučnu kiselinu. Uz ulja i smole, sastav je u čaroliji koja je naklonjena čovjeku i njegovoj kući. Čuvarkuću se stavljalo u rakiju, pilo kao čaj, radili su se oblozi i masti. Za liječenje uši bilo bi dovoljno nakapati soka, ostaviti neko vrijeme i onda izbaciti iz uha. Našli smo informaciju da se koristila i kod strahova i padavice te protiv crijevnih parazita, a preporuča se u obliku čaja i onima s čirom na želucu. S njome su se ispirali gnojni zubi, liječila koža ispucala od bolesti i brojne druge tegobe.
Danas se njeni mladi listovi koriste u smoothijima uz dodatak voću ili u salatama. Mogu se i ne koristiti, zapravo, ne moraju se koristiti uopće. Mogu se gledati i čekati da procvjetaju. Gledajući ih kako rastu po tko zna koji put, osvijestit ćemo zlatni jezik života ovog planeta koji se kroz spirale zlatnog reza utkala u sve što raste, premda na sebi taj dio zaboravljamo vidjeti. Kao stanovnicima ove zemlje, najmlađem izdanku iste matematike, preostaje nam samo da se ponekad, gledajući u čuvarkuće kao u ogledalo, osvijestimo kako je ljepota i život utkana u sve nas te kako snaga i volja za životom ne moraju ovisiti o vanjskim uvjetima, već je usađena u tu životnu inteligenciju koju dijelimo, s dostojanstvom da svijetu pred odlazak ostavimo cvijeće, bolji svijet našoj djeci.