Đevojka rumena lica, glava jom je puna pica

Kada Feb svoja kola u podne tjera od Blizanaca prema Raku, blistavi Strijelac krati noć, a vatre Ivanjdana zazivaju sunčevu snagu, iz obilja zelenila konavoskih vrta sramežljivo se počinje rumeniti slatka nam đevojka pomadora. Ova jednogodišnja voćka koju kulinarski svi svrstavaju u povrće idućih 90-120 dana svakodnevno će pružati osvježenje u vrućim danima ljeta. Pomadora ili na hrvatskom standardnom jeziku rajčica stvarno je rajski dar koji je postao neizostavan sastojak ljetne salate, ali i zimske konserve ili salse pa nam tako u hladnim danima donosi okus ljeta.

Pomadora (lat. Lycopersicum esculentum) jednogodišnja je biljka iz porodice pomoćnica (Solonacea). Korijen biljke razvijen je i vretenast, a središnji korijen može otići prilično duboko. Kazivači kažu da ako pomadora može nać vodu u zemji po’ će za njom i nekoliko metara, Obođani koji su sadili pomadore blizu pučeva kažu da su našli korijen i 5 metara dalje jer je išla za vodom. Stabljika pomadore zelena je i po čitavoj površini prekrivena dlačicama. Listovi su joj rascijepani i duguljasti također prekriveni dlačicama. Cvjetovi su skupljeni u grozdu, žute su boje i samooprašuju se, ali u modernoj proizvodnji koristi se potpomognuto oprašivanje mehaničkim i kemijskim putem. Zreli plodovi okrugli su i crvene boje. Vanjska opna pomadore tanka je i mekana, a ispod nje nalazi se mesnata masa koja štiti sjemenke u sredini koje se hrane vodenim štitom oko sebe.

Pomadora je heliofil, pa joj odgovara prisojna strana jer kao pravo dijete Sunca voli gledati u njega što je više moguće. S druge strane, naša đevojka je hidrofil i kao što morica isisa ljudsku životnu snagu, pomadora će isisati vodu iz zemlje pa joj je za pravilan razvoj potrebno 40-50 litara tjedno po metru kvadratnome. Najviše voli plodna i duboka rahla tla s malim postotkom gline i umjerene kiselosti.

Povijest pomadore vodi nas u Južnu Ameriku iz koje je prenesena u Europu već u 16. stoljeću. Polako se širila i osvajala vrtove Mediterana da bi u Konavle došla prilično kasno, u 20. stoljeću. U Gornjoj bandi, gdje je bilo dovoljno vode, došla je ranije i prije su se počele saditi vrste s većim plodom koje se popularno nazivaju jabučarke. Tako kazivači pamte da bi okrenuli kotorađu i natopili dolac do živa blata i onda setemanu dana ne bi trebalo polijevat. U neka sela koja nisu imala dovoljno vode, kao što su Močići i Vitaljina pomadore dolaze tek nakon Drugog svjetskog rata i u početku su se uglavnom sadile vrste s manjim plodovima koje kazivači nazivaju makedonke. Osim toga, kazivačica tvrdi: nisu se sadile dok sam bila mala, a kad su počele nisu ođe ispred kuće jer nije bilo vode, imali smo samo gustijernu za svoje potrebe, a njima treba dosta vode. Počele su se sadit biće oko Drugog svjetskog rata, sjećam se da bi ih pokojni Pero donosio iz poja Na dobrom vodi, tamo ispod Masješa jer dođe lempo i padne voda.
Danas postoje brojne vrste koje se sade, a uz navedene, popularna je vrsta ona koju nazivaju volovsko srce zbog izduženijeg oblika, no sade se i druge vrste, naročito talijanske sorte.

Da bi nas u pasjim vrućinama osvježila, sjeme pomadore treba posijati čim zima malo kalma i temperatura je barem 10 ℃, ali idealna temperatura za klijanje je 22-25 ℃. Sjeme se može posijati u rasadnik i trebat će mu 8-23 dana da proklija. Kada pomadora izbaci barem 2 lista treba je pikirati, odnosno presaditi, a kada naraste na 15-20 cm idealna je za presađivanje u vrt. Sa sijanjem se može krenuti i kasnije ako se želi posaditi drugu turu, odnosno neke će se saditi kasnije kako bi duže durale.

Priprema tla danas se blago razlikuje od one koju pamte naši kazivači. Uz modernu mehanizaciju predlaže se duboko jesensko oranje na 30-35 cm i proljetno frezanje s gnojidbom, a kazivači će reći da nije ti prije bilo vode ko sad pa ko je cio posadit pomadore moro je odabrat dolac đe je zemja duboka i istrapit ga dobro, a onda kad bi je posadio dali bi jom po žmuo vode samo da se primi i onda iza toga triput ju je vajalo okopat, oli ti zatvorit vlagu pa bi ona udrila jer bi našla vodu u zemji. Iako se preporuča sađenje pomadora na široko, odnosno tako da je razmak između biljaka oko 50 cm, u Konavlima se ustalilo sađenje na usko s ne više od trijes cenata razmaka.

Osim što traži više vode, pomadoru treba paziti i na druge načine. Kako bi primila više sunca, da se ne polomi i da se plodovi ne maćaju, uz pomadoru treba postaviti kolac, najčešće drveni, ali u novije vrijeme upotrebljavaju se i plastični. Svako nekoliko dana, ovisno o uvjetima za rast, treba veživat pomadore, odnosno pričvrstiti biljku uz kolac, a pritom treba paziti da cvijet ide prema vanka. Ako joj uvjeti odgovaraju, pomadora može narasti preko 2 metra, ali uglavnom naraste do 1,5 m. Uz vezivanje pomadore treba opljesti odnosno treba im dizati zagranke koji niču između stabljike i grane s lišćem. Ako se zagranci ne dignu, pomadora će sporije rasti, a plodovi će biti manji. Kazivači se prisjećaju da su se pomadore škopile prije jer kako nije bilo vode prekinuo bi se vrh da barem pomadore s donjih grana narastu kako spada.

Pomadoru često napadaju nametnici kao što su lisne uši, a uz to se zbog gljivica mogu maćat. Kazivači pamte da su pomadore polijevali galicom, odnosno fungicidom na bazi bakra, a ako bi ih napale uši kad su već počeli plodovi zakišalo bi se koprive i time polilo.

Ova đevojka ne samo da je slatka i osvježavajuća, nego je i poprilično zdrava jer je puna antioksidansa, više vrsta vitamina, željeza, a uz to je niskokalorična i ima antiseptička djelovanja. Najzdravije ju je pojesti sirovu jer se tako sačuva najviše izvornih sastojaka. Ipak, osim na salatu, u Konavlima se od pomadora redovno čini konserva. Kazivači tvrde: one pomadore što su prezrele i omekšale dobro izmečile i procijedilo kroz procjedaču, śeme bi se diglo, opralo i osušilo i tako spremilo za dogodine, a tekućina bi se zasolila i stavila u što pliće teće koje bi se onda stavile na zaslamnicu od tarace i tako se šuši, a kad se sprema u botejune na vrh se ulije ulja. Sve do pred Domovinski rat sve su tarace bile pune plitica s konservom koje su nakon modernizacije prekrivali gazom, a prije toga bi žene vadile muhe kad bi upanule.

Iako je pomadora kasno došla u Konavle, brzo je osvojila srca Konavljana i koliko je ona ovisna o konavoskom suncu, toliko su Konavljani ovisni o njoj. Kada krene sezona pomadora gotovo mjesec dana priča se samo o tome u koga su kako uspjele pa su građani posprdno izjavili da bricani i đevojci prilazu tako što je pitaju jesu i u tebe maćane pomadore.