Kožari su u prošlosti bili iznimno važni zanatlije. Obrađivali su životinjsku kožu kako bi joj sačuvali trajnost, a ponekad su izrađivali i odjevne i upotrebne predmete od nje. U Dubrovniku su je najčešće prodavali obrtnicima; sedlarima, torbarima i ostalima, pa i postolarima koji su isprva sami štavili kožu za svoje potrebe. Kožarske su se radionice do 13. stoljeća nalazile na Pelinama koje su svoje ime i naslijedile iz vremena obrade kože (tal. pelle, pellile – ‘koža’). Zbog nesnošljivog smrada koji se razvija prilikom štavljenja životinjskih koža, dubrovački su kožari u 13. stoljeću prebačeni u tada gospodarski dio grada, na Pile, zapravo na padine strme Kolorine ispod Lovrijenca i uz njih su se dalje razvijale mastionice po kojima je Kolorina i poznata. Pile su tako bile kraj obrtnika: kožara, bojadisara i raznih obrađivača vune. Podatak iz 1514. godine donosi da je u bratovštini kožara bilo 60 članova, što govori o potrebi za njima.
I Mato Vodopić u 19. stoljeću u svojoj Đenevriji spominje kućetinu gdje se kože strujaju i koja nesnosno smrdi. (Strujanje kože lokalni je naziv za štavljenje.) Ta kućetina zvala se tabakarija, a danas se po njoj naziva ulica koja prolazi kroz Pile, uz Kolorinu sve do mastione Domić.
Dakle, tabakarija je štavionica kože, a tabak je duhan. Ono što povezuje duhan i štavionice je rujevina, biljka koja se koristila prilikom štavljenja. Kod nas je nazvana tabakom, a u engleskom jeziku sličnom se analogijom naziva smoke tree, čemu je najvjerojatnije pridonio izgled njenih rascvjetanih grana koje izdaleka nesumnjivo podsjećaju na dim.
Rujevina (lat. Cotinus coggygria) ili skotno drvo (od tal. scotano, scotanello) listopadni je grm iz porodice vonjača (Anacardiaceae) s jako dubokim i razgranatim korijenom pa preživljava na suhim terenima koje dobro veže svojim korijenjem. Mlada kora je zelena, a kasnije sivo-smeđa. Listovi su jajoliki i naizmjenični, a u jesen poprime prepoznatljivu crveno-grimiznu boju. Cvjetovi su gusti, metličasti cvatovi roze boje koji su smješteni na vrhovima grana pa izdaleka odaje dojam dima. Cvjeta u svibnju i lipnju, a kad ocvjeta peteljke cvjetova ostaju dlakave. Možda je zato francuski naziv ove biljke arbre a perriques ili drvo s perikom. Plod je plosnata koštunica sa sjemenkama koja dozrijeva u kolovozu. Drvo je žućkaste boje s izrazito žutom sredicom. Od njegova su drva tokari i stolari izrađivali razne sitne radove, a upotrebljavaju ga i majstori koji izrađuju flaute.
Kod Rimljana je bila popularna za dobivanje ljubičaste boje odakle i potječe njeno latinsko ime. Njena je gospodarska vrijednost u povijesti izuzetna jer je korištena i kod štavljenja i kod maštenja, bojanja tkanina i kože. Koliko je njena gospodarska vrijednost bila značajna govori i činjenica da je u Dalmaciji početkom 19. stoljeća razmatrano njeno stavljanje pod uprave šuma.
Rujeva boja dobiva se iz žute sredice njenih grana i debla, takva boja poznata je i danas pod nazivom fustik, a kako je na tekstilu nepostojana, njena funkcija je značajnija kad je u kombinaciji s nekim drugim biljkama od kojih se onda dobiva čitava skala nijansi. Snaga bojila sredice biljke vrlo je jaka, dok se do postojanosti i kvalitete boje treba potruditi. Za tamne crne boje fermentiralo se rujevo lišće. U cijeloj se Europi koristila za bojanje vune i svile, a na starim vezovima naći ćemo je u boji kita.
Istu sredicu koristilo se i za brojne zdravstvene probleme. Za potrebe liječenja koristile su se osušene i oguljene usitnjene grane koje je trebalo kuhati u vodi te popiti kao čaj. Takav napitak pomaže kod problema s mjehurom, čirom na želucu i prostatom, a kako ima antibakterijska svojstva, pomaže i kod paradentoze te brojnih drugih tegoba. Današnja istraživanja potvrđuju antibakterijsku vrijednost rujevine premda je plod otrovan za čovjeka, uzrokuje proljev i povraćanje.
Do pojave industrijskih i umjetnih materijala životinjska je koža imala dalekosežnu upotrebu poput odijevanja, obuvanja, izrade štitova, sedla, remena, torbi, svega što je trebalo ljudima. Koristila se koža svih životinja, ali ju je trebalo stabilizirati. Sastav je kože oko 65 % voda, a oko 30 % bjelančevina, pa ona koža koja se ne obradi s vremenom dehidrira, isuši se i raspuca, a bjelančevine postanu tutkalo. Koža se stoga morala obraditi kako bi se dobilo stanje u kojem se može upotrebljavati. Dakle, bilo je potrebno istisnuti vodu iz međuprostora vlakana bjelančevina i povezati ih. Za taj proces koristila su se biljna sredstva bogata taninima ili trijeslovinama, uglavnom borova, johovu i šipkovu koru, rujevo lišće, hrastov žir, šiške i druge. Tanini reagiraju s bjelančevinama, želatinu čine netopljivom i stežu tkivo, pa služe kao adstringens. Štavilo tako sirovu kožu pretvara u stanje koje se ne može osušiti, a ni pod vrućom vodom otopiti u tutkalo.
Jedno od najplemenitijih štavila su lišće i mladi izbojci rujevine. Koža koja se štavi s lišćem rujevine svijetla je i nikad ne mijenja boju, a meka je na opip. Lišće se skuplja u vrijeme kad u njemu ima najviše tanina, s naglaskom da ranije u kolovozu i rujnu od njega koža bude svjetlija, a kad list potamni, štavljena koža s njim bude tamnija. Bere se tako da se u prvo doba godine beru prvi listići, a u rujnu oni najvisočiji, pa se oberu zajedno s granama. Takvo se lišće suši da bi se suho samljelo u prah. Prah se najvjerojatnije otapao u alkoholu kako bi se isparavanjem dobila masa za štavljenje koja bi se potom utrljavala u kožu.
Opskrbu tabakarije vršili su okolni seljaci. Ovaj samonikli resurs prodavali su u grad i osiguravali sebi dodatni prihod. Za naslutiti je da se oko tabakarije moglo vidjeti kako sušenje nabranih grana i čekanje dalje obrade. Da je branje rujevina bio povremeni prihod svjedoči nam Ivo Matković u svojoj Poviesti sela Duba:
Jednu ženu Jozovinku i još dvije s njom, vele da su ufatili nekva četa crnogorska i tamo prodali u ropstvo. Vele da je bila udata Ivankuša u Stravču za Redža i došla i zvala rodicu Jozušu da idu u Tuđebin do da naberu skotna drva iliti rujevine, pa da nose prodati u Dubrovnik i kupe baš lijepe zelene korete, i tako da je govorila – ili ću dobiti i kupiti zeleni koret oli se nazvati crnogorska robinja, i tako se dogodilo…