Bukovčeva solidarnost

Od kraja 1903. godine Vlaho Bukovac se stalno nastanio u češkoj metropoli zahvaljujući pozivu slikara Vojtěcha Hynaisa, svog kolege iz studentskih dana, profesora, a jedno vrijeme i rektora praške Akademije likovnih umjetnosti. Prihvatio je njegovu ponudu da se javi na profesorsko mjesto na Akademiji ne bi li se promijenio do tada prevladavajući utjecaj germanske slikarske škole te je kao izvanredni profesor 3. studenoga započeo svoju pedagošku službu. Mirko Rački bio je među prvim praškim Bukovčevim studentima i zahvaljujući njegovom tekstu koji je izašao u časopisu Obzor 1904. godine saznajemo da je Bukovac od samog početka stekao simpatije svojih studenata koji ga smatraju najboljim majstorom čitave Akademije.

Indikativno je da već tada Bukovac razotkriva želju za povratkom u Zagreb i otvaranjem slikarske škole koja bi, kako se zanosio, temeljem njegova angažmana mogla steći ugled i izvan Hrvatske te da bi je i vlada u svoje ruke mogla preuzeti. Kako li je samo naivan bio unatoč svim događajima koji su utjecali na to da 1898. godine napusti Zagreb u kojemu se, sagradivši velebnu kuću i atelje, očito imao namjeru skrasiti. Međutim, sudbina je, kako nam je i poznato, odredila drugačije.

Premda vedra i otvorena duha, Bukovac se nije mogao prilagoditi sjevernjačkom načinu života do te mjere da nikad u potpunosti nije savladao češki jezik. Vrijeme je najradije provodio sa studentima na Akademiji, a od kolega se družio sa starim znancem Hynaisom i slikarom Františekom Ženíšekom. Upravo će svoju dobrohotnu prirodu, solidarnost i prijateljsku naklonost u punom svjetlu Bukovac pokazati u odnosu prema potonjem. Naime, Ženíšek koji je dobio narudžbu da oslika jednu od dvorana novoizgrađene općinske zgrade Obecní dům, teško se razbolio.

Tu uskače Vlaho Bukovac, i osim što je uz svoju klasu na Akademiji, vodio i onu Ženíšekovu, u Ženišekovo ime oslikao je dekorativni niz takozvane Gregrove dvorane u Obecnom důmu.

Ironija je da je to jedini danas vidljivi otisak kojega je Vlaho Bukovac ostavio u Pragu, a da nitko zapravo ni ne zna da je to njegovo djelo. Potpisao ga je kao František Ženišek.

Secesijski Obecní dům građen je od 1905. do 1911. godine i odraz je umjetničkih i zanatskih vještina tog vremena. Riječ je o multifunkcionalnom prostoru koji je planiran za zabavne, koncertne i izložbene aktivnosti. Interijere su dekorirali tada vodeći slikari i kipari, Alphons Much, Jan Preisler, Max Švabinski, Ladislav Šaloun i drugi. Među njima se našao i František Ženíšek, odnosno, u njegovo ime, Vlaho Bukovac. Dobivši tek minijaturne skice, Bukovac slika velike kompozicije na kojima uočavamo njegove tipične leteće figure, kakve je već ranije slikao na stropu dubrovačkog kazališta ili na alegorijskoj kompoziciji Gundulićev san.

Na stropu tako gledamo alegorije života, poezije i smrti, a na zidovima tri velika murala koja oslikavaju ljubavnu, ratnu i funeralnu poeziju.

Vlaho Bukovac je te, 1914. godine, bez ikakve naknade, tek iz čistog prijateljskog impulsa, ostavio neizbrisiv spomen prijateljske solidarnosti.