Bukovčeva izolacija u Pragu

Vlaho Bukovac, Autoportrtet (dio diptiha), Prag, 1914., Kuća Bukovac

Nakon burne i pustolovne mladosti, života u Parizu, Zagrebu i Beču, Vlaho Bukovac se, tražeći mirnu obiteljsku luku, konačno skrasio u Pragu. Postavši profesorom na Akademiji, svoj temperament i društvenost prilagodio je nešto mirnijem češkom mentalitetu, ali česti dolasci u domovinu i rodni Cavtat ekvilibrirali su potrebu za prijateljima i sunčanim plavim nebom. I te 1914. godine dio ljeta Bukovac provodi u Cavtatu, ne očekujući da će proći pune četiri godine nesigurnog i teškog, ratnog života u kojima će o obitelji i prijateljima saznavati tek putem pisama.
Uslijedilo je razdoblje Velikog rata, razdoblje pokolja, opće neimaštine i gladi, bez presedana.
Bukovčev socijalni prostor se sužava. Nema više nekad čestih putovanja u Englesku, u rodni kraj i susjedne zemlje, pa čak više ne slika ni u plein airu. Vlaho Bukovac, kako i sam kaže okovan na mjestu, vrijeme većinom provodi unutar zidova kuće i na par desetaka metara udaljenoj Akademiji.

Vlaho Bukovac, Portret supruge (dio diptiha), ulje na platnu, Prag, 1914., Kuća Bukovac

Ako pratimo teme kojima se bavio tih ratnih godina, vidjet ćemo da je uglavnom riječ o portretima. I to najčešće portretima svoje obitelji, slika kćeri, Jelicu i Ivanku, nešto rjeđe Mariju. Sina Aga, koji je u to vrijeme na studijima u Berlinu, portretirao je 1917. godine. Naslućujemo, isti prostor u nešto prigušenijem tonalitetu kao na nekim portretima sestara: nazire se draperija tapiserije koji će biti osnovni motiv na slikama ovog razdoblja. Ambijent se ne mijenja, prostor je to praškog stana s tipičnim pokućstvom – kineske vaze, paravani, tepisi i naslonjači, s malo više ili manje puštene svjetlosti u sobu ili na portretirani lik. Naručeni portreti koje radi u svom ateljeu još su škrtiji u naznakama ambijenta.

Nema one ustreptale živosti i svjetline kakve smo susretali na portretima nastalim u Zagrebu. Osim, da istaknemo kao potvrdu navedenoga, portret Gjorgja Bijelića kojega će Bukovac 1914. godine naslikati u Cavtatu, prije nego što ga krajem srpnja napustiti i vrati se u Prag. Bjelina i sunčeva svjetlost rastvaraju sliku. Dragom Gjorgju Vlaho posvećuje Bukovac portret prijatelju s kojim je sljedećih nekoliko ratnih godina razmijenio veliki broj pisama iz kojih saznajemo o teškoj situaciji u Cavtatu.

Vlaho Bukovac, Portret Gjorgja Bijelića, ulje na platnu, Cavtat, 1914., privatno vlasništvo

Gjorgji Bijelić je u to vrijeme bio osobni tajnik Marije Bogišić Pohl, sestre znamenitog Baltazara Bogišića, čiji je spomenik uz veliku svečanost trebao biti otkriven u rujnu 1914. godine i zbog čije je organizacije Bukovac i boravio u Cavtatu. Gjorgji piše pisma ponekad u svoje ime, ali isto tako i u ime gospođe Marije, koja ona na kraju samo potpiše. Nema hrane – nema mesa, nema ribe, nema povrća – naglašava se iz pisma u pismo. Ponekad se dogodi da: Ribe imamo ali posve slabo – jer nešto uzimlju vojnici – a nešto opet šalju u grad – te valja kumit, molit i skupo plaćat – za imat koju gericu ili bukvu. Druge ribe nema. Čujemo, da se tamo puno bolje žive te i ako je skupo, da se može svega imat.

Zanimljivo da unatoč ratnom kaosu i velikom broju vojnika, Gjorgji Bijelić piše kako redovito zainteresiranima pokazuje znamenitosti Cavtata, pa tako i Bukovčev atelje sa slikama, dok kuća nije bila iznajmljena nekoj obitelji. Također, piše i o tragičnoj sudbini koja je zadesila obitelj Vlahovog brata Joza – smrt sina Aga na talijanskom bojištu, smrt muža kćeri Etice u Drnišu, nedaće na brodu kojim plovi sin Vinko negdje u Americi, bolest i na kraju nesretna smrt žene Anette.

Vlaho Bukovac, Ago u punoljetnosti, ulje na platnu, Prag, 1917., Kuća Bukovac

Puno intimnije  o ovim strašnim događajima Vlahu piše sam brat Jozo Fagioni. Iz njegovih pisama saznajemo da je u jednom trenutku na samom početku rata Cavtat opustio jer je većina ljudi izbjegla u Dubrovnik, o čemu pišu i Gjorgji Bijelić i Marija Bogišić Pohl, koji su bili u Dubrovniku pa su se za par dana vratili u Cavtat, dok je Jozo krenuo dalje u Split i Drniš. Piše mu o Agu i njegovom ratnom putu i promaknućima. U jednom pismu moli Vlaha, budući da on ima dosta utjecajnih poznanika, a i na dvoru nije nepoznato ime, da se založi da Ago dobije neku lakšu službu jer je dosta ratišta već prošao i dokazao se, a sada već obolijeva od dosta čestih i iscrpljujućih izljeva krvi na nos. Sačuvan je i koncept pisma kojeg je Vlaho Bukovac poslao izvjesnom Hofrathu von Vuković u Beč u kojem ga moli sve ono što je brat od njega tražio. Nažalost, Ago je poginuo u lipnju 1916. godine ne dočekavši premještaj. To je bila tragedija za obitelj, ali i za cijeli Cavtat.

Bukovac je tadašnju opću izolaciju iskoristio i za pisanje autobiografije koju će pod naslovom Moj život tiskati u Zagrebu na samom kraju rata, 1918. godine. Završava je riječima: Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi…

Vlaho Bukovac, Smiješak, ulje na platnu, Prag, 1915., Kuća Bukovac