Ratko Zvrko (1920. – 1998.), Konavljanin iz Drvenika sa zagrebačkom adresom, uspješni boksač i trener, dugogodišnji novinar, urednik i dopisnik Vjesnikove kuće te jedan od najpoznatijih hrvatskih dječjih književnika, u svoje je vrijeme bio iznimno cijenjen i prepoznat u javnom kulturno-društvenom prostoru. S vremenom je postupno iščezao iz šireg kolektivnog sjećanja, no ono što nije iščezlo lik je Grge Čvarka, njegovog najpoznatijeg književnog junaka koji se utkao u brojna djetinjstva i zbog čega danas Zvrka od svega onoga što je bio, najčešće znamo baš po tome što je bio dječji književnik.
Započeo je pisati u srednjoj školi, o čemu je skromno rekao kako se ne radi o nikakvim vrjednijim uradcima, već samo o pokušajima koje vjerojatno i drugi, u tim godinama, imaju. No, da je kao srednjoškolac ipak pisao malo bolje od drugih svjedoče, generacijama omiljeni, Ki-Ki bomboni. Naime, tadašnji Union – Tvornica kandita i čokolade Zagreb (današnji Kraš) raspisao je 1934. godine natječaj za reklamni slogan za spomenute bombone. Na natječaju je pobijedio gimnazijalac Ratko Zvrko osmislivši slogan Bilo kuda, Ki-Ki svuda koji se još uvijek koristi.[1] Nakon srednje škole slijedi razdoblje u kojemu Zvrko, zaokupljen drugim aktivnostima, pjesnički ne stvara. Ponovno počinje pisati u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1946. redakcija dječjeg časopisa Pionir raspisala je natječaj za odrasle književnike u kategorijama najboljeg dječjeg igrokaza, pjesme i priče. Zvrko se tada na natječaj javio pjesmom Uzbuna u Zelengaju i osvojio prvo mjesto. Upravo mu je taj događaj bio poticaj za daljnje pjesničko stvaranje.
Zvrko je 1949. godine počeo raditi u sportskoj redakciji Vjesnika, a nakon nekog vremena, prošavši više različitih redakcija, postaje urednik dječje rubrike Vjesnik u srijedu. Upravo tu kreće objavljivati svoje pjesme, ali pod pseudonimom Marijan Vučić jer mu je, kao otprije poznatom novinaru i boksaču, bilo neugodno potpisivati se pod pjesmama namijenjenim djeci. Njega je tada kao urednika dječje rubrike nazvao urednik ondašnjeg Izdavačkog društva IBI raspitujući se tko je taj Marijan Vučić, navodeći kako ima dobre pjesme i da bi oni rado u svojoj izdavačkoj kući objavili kraći izbor njegovih pjesama. Zvrko se tada razotkrio rekavši da je Marijan on sam, te kako piše Luko Paljetak: Ubrzo se, međutim, oglasio pod svojim pravim imenom – Ratko Zvrko, puštajući da u njemu prevlada – nomen est omen – ono nešto zvrkasto, nestašno i prkosno, od čega je satkan svaki njegov lik.[2]
Iako stvara u razdoblju suvremene dječje poezije, Zvrkov se pjesnički izričaj nalazi između tradicije i suvremenosti.[3] Na razini strukture, Zvrko je izraziti tradicionalist, dok ono što Zvrkovo pjesništvo čini suvremenim su teme i motivi o kojima pjeva te prepoznatljiv humor. Pjevao je on tako o raketama, satelitima, putu na Mjesec, ali i ostalim suvremenim pojavnostima koje su ondašnje dijete mogle zanimati.[4] Zvrko je znatno proširio tematiku hrvatske dječje poezije uvodeći i motive iz sportskih djelatnosti. Sportskim je igrama posvetio tako cijelu zbirku pjesama naziva Sportske radosti, a i u drugim zbirkama ima naslova iz istog područja: Nogomet u razredu, Izgubljena lopta, Nogometna utakmica, Nogomet u bari i dr.[5]
Objavio je Zvrko devet zbirki poezije, od kojih mu je najbolja zbirka pjesama Grga Čvarak do danas imala čak 28 izdanja, a za istu je 1967. godine dobio Nagradu Grigor Vitez.[6] Izdao je i niz slikovnica, što autorskih što prepjeva s talijanskog jezika. Osim toga, napisao je i publicističko djelo iz područja sporta Zlatne rukavice Mate Parlova. Veliko priznanje za njegovo pjesništvo iskazano je time što je uvršten u važnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti[7] pod naslovom Hrvatski dječji pisci III. Zvrko je svojedobno i izjavio kako mu je to najdraži životni uspjeh.[8] O važnosti i svevremenosti njegove poezije govori činjenica kako je zbirka poezije Grga Čvarak i dandanas čitana među djecom, štoviše, dio je lektire za drugi razred osnovne škole. Zahvaljujući školskoj lektiri, svi osnovnoškolci upoznali su se s Grgom Čvarkom, a gotovo su i svi predškolci čuli za tog dječaka.[9] Doista je ispravno upitati se, kako to da nijedna škola, vrtić ili knjižnica ne nosi ime ovog značajnog pjesnika?
Gostujući u brojnim školama i provodeći puno vremena s djecom, Zvrko se trudio biti i dohvatljiv i dostižan. Njegov cilj nije bio pojaviti se i pročitati koju svoju pjesmu, biti glavna zvijezda, upravo suprotno, za njega su zvijezde susreta, osvjetljavajući mu pjesničke pute, bila djeca: Posjete školama i susrete s učenicima smatram veoma korisnima. Oni na svoj način stimuliraju moje stvaralaštvo, pa i usmjeravaju moj rad. Naime, prilikom tih susreta, čitajući svoje stihove, ja imam neposredan uvid u to što je za njih dobro i zanimljivo. Njihova reagiranja su za mene svojevrsni putokaz.[10]
Svojim posjetima školama i bivanjem među djecom on briše postavljenu granicu između onih koji pjevaju i onih kojima se pjeva. Uvažavajući dječja mišljenja, Zvrko zapravo s njima dijeli proces stvaranja poezije. Upravo ti, za pjesnika važni trenutci, ostat će zauvijek zabilježeni fotografijama na kojima vidimo: kada Zvrko čita poeziju, njegov je stav interpretatorski, nalazi se ispred djece, vidljiva je izražajnost njegova lica koju uglavnom prate pokreti ruku. Kada potpisuje knjige ili razgovara s djecom, Zvrkov je izraz blag, nasmiješen. U prostoru je tada okružen djecom, granice se potpuno brišu – on je jedan od njih.
Zvrko je svoju pjesničku, umjetničku ingenioznost proširio daleko izvan okvira onih materijala na kojima stvara jedan pjesnik. Jer nije Zvrko djetinjstvo samo opjevao na papiru, već je djetinjstvo – ukupna kulturna i društvena pojava – bilo papir na kojem je Zvrko stvarao, kojeg je oblikovao, od kojeg je radio poeziju. Brojna je djetinjstva tako obilježio spomenuti Zvrkov stih Bilo kuda, Ki-Ki svuda, a to je moguće zato što je stih nadrastao svoju formu i upisao se u djetinjstvo. Nadalje, dok je radio u Vjesniku, Zvrko je osmislio i pokrenuo dječje romobilske utrke. Utrke su se odvijale oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nekoliko desetljeća pod nazivom Brzina, ali oprez[11],što nam ukazuje na još jedan način kojim je naš pjesnik djetinjstva „pjevao“. Bio je i suradnik na dječjoj televizijskoj emisiji Mendo i Slavica tadašnje Radiotelevizije Zagreb koja se emitirala od 1958. do 1965. godine. I nakon umirovljenja 1985. godine Zvrko ne miruje, već za djecu sastavlja i objavljuje zagonetke u enigmatskom časopisu Kviz. U njemu je imao svoju stalnu rubriku koju je, prema svom prezimenu, dosjetljivo nazvao Zvrčkalice.[12] Zaključiti se može – djetinjstvo je pjesma koju pjesnik uređuje i u svojim starim danima te svima šalje poruku kako stvaranje ljepšeg, ispunjenijeg i smislenijeg djetinjstva nikad ne prestaje.
Lucijana Mihaljek
Literatura:
Blog Muzeja i galerija Konavala: Bilo kuda KiKi svuda. https://blog.migk.hr/2023/09/23/bilo-kuda-kiki-svuda/ (zadnji pristup 26. 11. 2025.)
Hekman, Jelena. 2011. Pet stoljeća hrvatske književnosti. KOLO – časopis Matice hrvatske za književnosti, umjetnost i kulturu, 4.
Marković, Vladimir. 2007. Tankoćutni šakač Zvrko. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza, ur. Pejnović, Branko. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 102–103.
Paljetak, Luko. 2007. Boksač nježnog srca. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 10.
Tenšek, Stjepan. 2007. Dječja pjesnička staza Ratka Zvrka. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 14–52.
[1]Blog Muzeja i galerija Konavala: Bilo kuda KiKi svuda. https://blog.migk.hr/2023/09/23/bilo-kuda-kiki-svuda/ (zadnji pristup 26. 11. 2025.)
[2]Paljetak, Luko. 2007. Boksač nježnog srca. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 10.
[3]Ibid., 197.
[4]Ibid.
[5]Ibid., 261.
[6]Ibid., 262.
[7]Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK) najveći je nakladnički projekt ostvaren u povijesti hrvatske književnosti. Njegovo značenje bilo je i mnogo više od toga jer je riječ o pothvatu koji je označio prekretnicu u odnosu prema vlastitoj književnoj baštini, književnim vrijednostima iz starije i novije književnosti i, naposljetku, pretpostavljao je i drukčiji odnos prema vlastitom jeziku. (Hekman, Jelena. 2011. Pet stoljeća hrvatske književnosti. KOLO – časopis Matice hrvatske za književnosti, umjetnost i kulturu, 4. (https://www.matica.hr/kolo/319/pet-stoljeca-hrvatske-knjizevnosti-20828/ zadnji pristup 26. 11. 2025.)
[8]Marković, Vladimir. 2007. Tankoćutni šakač Zvrko. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 103.
[9]Autorica teksta ove podatke doznala je u razgovoru s djecom koja su pohađala kreativne pričaonice u Ogranku Cavtat Dubrovačkih knjižnica, gdje radi kao knjižničarka.
[10] Tenšek, Stjepan. 2007. Dječja pjesnička staza Ratka Zvrka. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 43.
[11] Ibid., 50.
[12] Tenšek, Stjepan. 2007. Dječja pjesnička staza Ratka Zvrka. Ratko Zvrko – pjesnik, novinar i boksač: tvoja staza. Društvo prijatelja prirodnih ljepota Slunja i Rastoka. Zagreb. 50.