Proučavanje i istraživanje epidaurskih starina započelo je još u 15. stoljeću s Cirijakom iz Ankone i nastavilo se s većom ili manjom aktivnošću tijekom narednih stoljeća do danas. Najveću pažnju privukla su dva svjetski poznata arheologa koji su tijekom 19. stoljeća boravili u Cavtatu, Theodor Mommsen i Arthur Evans, na čije se rezultate istraživanja današnji znanstvenici još uvijek pozivaju.
Kada govorimo o podvodnoj arheologiji, koja se intenzivnije razvijala tek od 1960-ih godina, osim sporadičnih nalaza amfora koje su ribari izvadili u mrežama, zabilježen je izlet dvaju Nijemaca koji su 1954. godine ronili u uvali Tiha i naišli na navodne ostatke zidova, koje spominje i Evans. No, dolazak međunarodnog tima četiri godine kasnije u Cavtat otvorio je Pandorinu kutiju i ostavio do danas brojna neodgovorena pitanja.
Te godine 1958. engleski kapetan i sakupljač starina Edward (Ted) Falcon-Barker, autor prve od svojih šest knjiga o podvodnoj arheologiji „1600 godina pod morem: potraga za potopljenim gradom“ stigao je sa suprugom Bel i međunarodnim istraživačkim timom u Cavtat kako bi se u četveromjesečnoj ekspediciji, kako sam kaže “ozbiljno potrudili otkriti povijest ovog potopljenog grada.“
U jednom kafiću na Ibizi, tijekom rasprave o potonulim gradovima i blagu, nizozemski kolekcionar Hans van Praag ispričao mu je kako je jednom prilikom tijekom ljetovanja u Dubrovniku od lokalaca saznao priču o potopljenom Epidauru, a navodno je i vidio ostatke zidova pod morem u uvali Tiha. Barker se u arhivima u Engleskoj načitao o Epidauru, a priču je potkrijepio na više mjesta pročitanom teorijom o potresu koji je 365. godine navodno srušio veći dio grada u more.
Nakon višemjesečne pripreme, članovi ekspedicije na čelu s Tedom i Bel stigli su u Cavtat brodom Pagan II. Država je dala službenu suglasnost za istraživanje, a nakon što su izložili plan istraživanja, dozvolu je izdao Cvito Fisković, tadašnji ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Bilo je dogovoreno da sve pronađeno od povijesne vrijednosti ostaje vlasništvo države Jugoslavije, dok je u slučaju objavljivanja bilo kakvog dokumenta o Epidauru potrebna suradnja i odobrenje Arheološkog muzeja u Splitu, kojega je u tom trenutku predstavljao arheolog Mladen Nikolanci. No, Barkerova je knjiga o Epidauru, koliko je zasada poznato, objavljena samoinicijativno. Završenim pregovorima ekspedicija je konačno mogla započeti.
Najviše vremena su Barker i njegovi suradnici proveli u uvali Tiha gdje se navodno skrivao dio potopljenog grada Epidaura, posebice nakon što im je jedan od ribara pokazao navodne ostatke zidova. Pronašli su, kako stoji zapisano u knjizi, sveukupno 11 zidova u uvali i Čistoj luci, koji su išli u smjeru sjever-jug i istok-zapad, dužine od 1,5 do 13,5 metara, a osim toga i 19 kamenih ploča.
Dr. Arendt Hubrecht, Barkerov suradnik sa Sveučilišta u Utrechtu, utvrdio je da bi, prema njegovu mišljenju, neki zidovi mogli biti starogrčki usporedivši ih s onima iz Pompeja u Italiji, dok ostali spadaju u ranocarsko doba. U uvali Tiha su također izronili amfore s pretpostavkom da se radi o olupini broda iz grčkog ili rimskog vremena.
Prema navedenim nalazima u moru, Barker je u svojoj knjizi pokušao rekonstruirati nekadašnji izgled Epidaura. Ruševine u Čistoj luci interpretirao je kao dio originalnih gradskih zidina, odnosno gradska vrata kroz koja je prolazila zapadna cesta do grada. U uvalu je smjestio trgovine, ulice i kuće, što potkrepljuje ostatcima raznih oblika humaka od blata, ali i žućkaste gline koja je inače korištena prilikom gradnje poda i krovišta. Prema njegovoj teoriji, jedna od ulica vodila je točno na plažu hotela Epidaur. Smatra da je negdje u sredini uvale bila originalna luka jer su upravo na tom mjestu pronašli najviše ulomaka različitih tipova amfora.
Tijekom četveromjesečne ekspedicije, Barker je s istraživačkim timom nekoliko puta pokušao istražiti i špilju Šipun nakon što je od lokalnog stanovništva čuo legendu o redovniku koji je nestao u njoj. Barker je smatrao, iako će se kasnije pokazati da nije točno, da je špilja Šipun predstavljala Eskulapovu špilju koja je u antičko vrijeme služila kao svetište, što mu je bio i dodatan argument za grčko podrijetlo grada. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Barker je u špilji ipak uspješno izronio dijelove keramike, amfore i ljudsku kost za koju je bio siguran da pripada nestalom redovniku.
Osim cavtatskog akvatorija i špilje Šipun, članovi ekspedicije nekoliko su dana proveli i u Moluntu jer im je rečeno da se tu nalaze ostatci grčke olupine. Izronili su amfore ispred Velikog škoja, a od svih nalaza Barker izdvaja dio vaze s natpisom grada Rodosa na grčkom jeziku. Zaključuje da su amfore bile dio grčkog potopljenog broda.
Kroz cijelu se knjigu provlači značajna uloga lokalnog stanovništva tijekom Barkerova istraživanja Epidaura. Neki su primjerice, poput ribara Nika, pomogli u otkrivanju zidova u uvali, dok su neki dolazili na brod pokazati vrijedne predmete poput nakita i novca ili čak iste ponudili na prodaju. U Moluntu im je ribar ispričao kako je prodao veliku metalnu zdjelu u Nizozemsku za svega par dinara. Barker je spomenuo i dr. Bozorasga, odvjetnika koji im je pokazao grčki zlatnik iz Delfija kojega datira u 400. g. pr. Kr.. Kosta Strajnić, tadašnji kustos muzeja u Cavtatu (današnji Muzej i zbirka Baltazara Bogišića) ispričao je Barkeru kako je lokalni ribar predao glavu boga Asklepija koja je navodno otišla u Split, no tadašnji zaposlenici Arheološkog muzeja u Splitu su to negirali.
Najzanimljivija priča veže se pak za čovjeka koji mu je prišao u jednom cavtatskom restoranu rekavši da mu želi nešto vrijedno pokazati, no prije svega je tražio anonimnost jer bi mu u protivnome predmet mogao biti oduzet. To je bila glava grčke djevojke, jonskog tipa, s ukrašenom kosom i punđom, pronađena blizu dijelova rimskog vodovoda koji se urušio u more. Barker ni na papiru nije mogao sakriti oduševljenje pokazanim uz dano dopuštenje da izradi skicu i fotografira predmet. Svi navedeni primjeri, iako Barkeru potrebni i dobrodošli, pokazuju tadašnju nedovoljnu svijest i znanje lokalnog stanovništva o važnosti očuvanja i zaštite kulturne baštine.
Pred sam kraj Barkerove ekspedicije koja je završila u jesen 1958. godine uslijedio je pregled i popisivanje predmeta. Nakon četiri mjeseca i sveukupno 1685 zarona u cavtatskom i moluntskom akvatoriju te špilji Šipun, pronađeno je 357 predmeta. Prvi nalaz bio je rimski brončani novčić, a osim toga, Barker i njegov tim pronašli su novčiće iz Likije, Atene i Sirakuze te mnoštvo amfora: spominje se čak 16 tipova amfora dugog vrata i 15 tipova amfora kratkog okruglog vrha. Osim toga, tu su i dijelovi skulptura, natpisi, grčko sidro, vaze, tanjuri, posude i ostali pokretni nalazi.
Sve navedeno trebalo je biti raspoređeno u cavtatski, dubrovački i splitski muzej. U predaji su osim Barkera i njegovog tima sudjelovali Antun Kalmeta, ravnatelj Dubrovačkog muzeja, Branka Skakić-Simatović iz Udruženja konzervatora i historijskih spomenika Beograd, Lukša Beritić povjerenik Konzervatorskog zavoda Dalmacije za Dubrovnik, slikar Eugen Krstulović i još neki arheolozi. Kalmeta je bio, kako Barker navodi, poprilično oduševljen grčkim predmetima s obzirom da dotada Dubrovački muzej nije posjedovao niti jedan predmet grčke provenijencije. Splitski muzej najviše se zainteresirao za natpise i tanjur s prikazom brodova, uz fotografije i planove ekspedicije, dok su amfore trebale pripasti cavtatskom muzeju. No, je li se to zaista dogodilo?
U idiličnom svijetu bi danas, mi, kao nasljednici bogate kulturne baštine ovog prostora mogli uživati u razgledavanju epidaurskih starina u našem i obližnjim muzejima, no čovjekova vječna glad, uz sveprisutnu nepromišljenost nameće nam pitanje na koje je gotovo nemoguće odgovoriti: Gdje su završili nalazi koje su Barker i njegov tim izronili iz mora tijekom četveromjesečne ekspedicije, s obzirom na to da ih danas nema ni u Cavtatu, ni u Dubrovniku ni u Splitu gdje su zauvijek trebali biti čuvani? Ostaje za pretpostaviti da je plijen nepovratno završio u inozemstvu ili je pak podijeljen.
I za kraj, važno je naglasiti da se Barkerovo istraživanje Epidaura ne može uzeti kao relevantan izvor s obzirom na to da nije bio arheolog niti stručnjak, već ronilac i trgovac koji je tijekom života pronađene nalaze s raznih lokaliteta prodavao na crnom tržištu. Isto tako, kasnija arheološka istraživanja pokazala su da su navodni ostatci ”zidova” u uvali Tiha (osim Čiste luke) zapravo geološke strukture.
Katarina Miljak
Literatura:
Captain Ted Falcon-Barker, 1600 years under the sea: the quest for a sunken city. London: Frederick Muller Limited, 1960.