Sv. Barbara – lokalitet pod UNESCO-ovom zaštitom

Lokalitet sv. Barbara nalazi se u selu Dubravka, na sjeveroistočnom kraju Konavala, na tromeđi granica s Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Lokalitet je smješten na samom početku prijevoja koji tvori procijep između brda Sokoline sa zapadne i Kočine, to jest Grede s istočne strane. Ovaj prijevoj je glavna i jedina prirodna veza istočnog dijela Konavala s brdovitim zaleđem. Prirodni položaj naselja vrlo je povoljan za poljoprivredu jer je područje takozvane Gornje bande bogato živom vodom, konstantno je osunčano te se obradivo zemljište kaskadno spušta prema dolini Konavoskog polja. Zahvaljujući dobrom prirodnom smještaju područje lokaliteta Svete Barbare, ali i šire zone imalo je idealne preduvjete za kontinuitet života još od prapovijesti.

Idealna prirodna komunikacija potaknula je relativno gustu naseljenost prostora Dubravke od prapovijesnih razdoblja do danas, o čemu svjedoče gradinska naselja i kamene grobne gomile u neposrednoj blizini lokaliteta, ali i ostatci antičkih i srednjovjekovnih komunikacija. Jugoistočno od crkve i groblja nalazi se brdo Straža (559 m) na kojemu se nalazila brončanodobna gradina koja je nadzirala prijevoj i komunikaciju kroz Prapratno prema unutrašnjosti. U kasnom srednjem vijeku na istom mjestu se vjerojatno nalazila dubrovačka stražarska postaja, potom austrijska te kasnije, u Drugom svjetskom ratu, talijanska vojna postaja. Istu Stražu koristili su i hrvatski vojnici u Domovinskom ratu. Desetak metara jugozapadno od lokaliteta Sv. Barbare očuvala se prapovijesna kamena gomila preko koje je sagrađen suhozid kojim se dijelio posjed pašnjaka.

Među najprepoznatljivijim nepokretnim ostatcima kasnog srednjeg vijeka u Konavlima su monumentalni, kameni nadgrobni spomenici poznatiji pod nazivom stećci. Stećci su rasprostranjeni cijelim područjem zapadnog Balkana. Datiraju od druge polovice 12. stoljeća, a najbogatije ukrašeni primjerci datiraju u 14. i 15. stoljeće. U 16. stoljeću izrada stećaka postupno nestaje, a u Konavlima proizvodnja prestaje već u 15. stoljeću dolaskom Konavala pod posjed Dubrovačke Republike.

Vječno je pitanje tko se pokapao pod stećke? U ranijim se izdanjima smatralo da se radi o bogumilskim ukopima, no u novijim se istraživanjima smatra da pokapanje pod stećcima nije vezano uz etničku ili vjersku pripadnost već se pod stećak pokopava onaj tko to sebi može priuštiti.

Na području Dubrovačko-neretvanske županije nalazimo 115 lokaliteta sa stećcima, od čega 24 lokaliteta u Konavlima. Najpoznatiji lokalitet među njima je Sv. Barbara u Dubravci. Lokalitet je 2016. godine, zajedno s 27 drugih lokaliteta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, uvršten na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Na lokalitetu se nalaze 104 stećka (ploče i sanduci) datirana u 14. i 15. stoljeće, od čega 94 cjelovita i 10 ulomaka. Omeđeni su suhozidom s dva ulaza rađena od spolija stećaka. Ukrašeno ih je 31, a od ukrasa su prisutni motivi stiliziranih lozica, štitovi, rozete s križevima, luk i strijela, ruka i šaka.

Postojeća jednobrodna crkva jednostavnog pravokutnog tlocrta s bačvastim svodom bez vanjske raščlambe izgrađena je na mjestu starije crkve 1889. godine, a arheološko-konzervatorski radovi ustanovili su postojanje podnice ranije, vjerojatno kasnosrednjovjekovne crkve. Crkva je nedavno obnovljena zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačkih starina.

Premda se u Konavlima nalaze i bogatije ukrašeni primjerci stećaka, lokalitet Sv. Barbare uvršten je na UNESCO-ovu listu zahvaljujući svojoj cjelovitosti i očuvanosti. Srednjovjekovna nekropola koju nije narušila donedavna aktivnost ukopa, kao ni potreba dogradnje i promjena na aktivnim grobljima, ostala je svjedočiti jednom davnom vremenu kao usputna stanica u komunikacijskom prijevoju različitih svjetova. Stećci su tako postali okosnica planiranja povijesnih ruta kulturne i turističke ponude u Konavlima.


Objavljeno u prvom broju časopisa In love with Konavle.