Smilje


Ubrala je stručak smilja… Na otoku jednog dana…
Nije znala da je u njem moja mladost sadržana!
Niti cvita, niti vene, niti plače nit se smije…
Uvik mi je bilo drago, jer je ono cvit i nije…

Arsen Dedić


U ilinštaku, najvrućem mjesecu, kad nam je ognjeno sunce koje se prelijeva u svojim ognjićima najbliže, prelije se dio po kršu jadranskog priobalja i otoka i posadi djecu svoju. Krš se zažuti čudnovatim cvijećem što se gledajući prema suncu hrani i živi. Što je ilinštak ognjeniji, to su djeca snažnija.

U našem kamenjaru u vrlo oskudnim uvjetima, bez vode rastu blijedi grmići opojna mirisa na ljeto, na zveket kamenja pod nogama i na zvuk pokojeg kukca kojemu se nude kad je sve drugo spaljeno ognjenim ilinštakom. Zovemo ga smilje ili na latinskom jeziku Helichrysum italicum gdje se krije značenje iz grčkog jezika zlatno sunce. I baš kao da pjeva svakidašnju jadikovku Tina Ujevića, sve o sebi kaže:

Ja vapim žarki ilinštak. (kad bih mog’o biti ja)
Kad bih mog’o biti drag –
No mučno je, najmučnije
Biti već star, a tako mlad!

Sugerira se tu ta njegova besmrtnost, trajnost koju mu potvrđuju i francuski, španjolski i engleski naziv: imortelle, siempreviva i everlasting. A besmrtan je kao i sunce, u svom žaru i boji koja ostaje na cvijeću i kad biljka umre. Apolon ga je proslavio jer ga je kao bog nosio u vijencu na glavi kojim je svih podsjećao na svoju besmrtnost.

Besmrtnost smilja vole i cvjećari koji njime donose boju u umrle aranžmane od suhog cvijeća pa prizivaju život. To zauvijek živo cvijeće nadahnulo je brojne književnike, pjesnike kao i urednike da prenesu snagu ove biljke na svoje plodove rada, pa je nemali broj edicija, časopisa i dječjih listova imenovano njegovim imenom. Nema pjesnika koji nije spomenuo smilje, od prenesenog značenja kite smilja kao djevojačke ljetne ljubavi kojom se ozdravlja do zazivanja pobjeda. Kao pobjednički znak zakićivao se u šešire muškaraca, što je još običaj.

Osjećali su ljudi tu sunčevu snagu u ovoj biljci, pa su ivanjski krijesovi potpaljivani sunčevim cvijetom što je vatri davalo dodatnu lustrativnu moć. Žene po otocima sušile su smilje i njime punile jastuke i posteljine kako bi se spavalo u zdravom zagrljaju sunca. Seljaci su njime liječili zaražene masline i drugo raslinje kao da je sumpor – jer i jest, snaga smilja i sumpora u istom je izvorištu, u vječnom ognju.

A taj vječni oganj cvijet je koji raste kao polugrm iz porodice glavočika (Asteraceae). Na drvenastim stabljikama rastu mali uski listovi tupog vrha. Na vrhu stabljike su cvjetovi skupljeni u štitu, sa ženskim i muškim cvjetnim glavicama. Ženske su končaste, a muške jednostavnije u obliku cijevi. Daje sitan plod veličine do 1 milimetra.

Smilje se u narodu koristilo za zaustavljanje unutrašnjih i vanjskih krvarenja. Dio je sastava čajnih mješavina koje pomažu kod bronhitisa. Nalazimo da spušta krvni tlak i jača organizam. Danas se najviše koristi u kozmetici zbog svojih regenerativnih svojstva. Tako je u službi ublažavanja ožiljaka, sprječavanja hematoma i modrica, obnavljanja dehidrirane kože, ublažavanja opeklina i naravno u ratu s borama, u borbi za besmrtnost.

Smilje sadrži brojna ljekovita svojstva koja se crpe iz cvjetnih glavica kad se cvatovi počnu otvarati. Za sušenje i pripremu macerata koriste se tek procvale glavice, a za proizvodnju eteričnog ulja glavice u većem cvatu. Eterično je ulje jako dragocjeno i skupocjeno jer se od velike količine bilja dobiva tek mali udio ulja, što je u hrvatskom primorju slobodne sakupljače potaklo na besramno čupanje cijelih biljaka za otkup.

U Hrvatskoj je proizvodnja smilja za kozmetičke svrhe ozbiljnije pokrenuta upravo iz tih razloga, pa je i u Konavlima prije koju godinu započela organizirana, možemo reći zadružna proizvodnja koja će, nadajmo se, spasiti samonikle primjerke našeg kraja. Jer ako počupamo sve smilje, neće više bit ni sunca koje će dolaziti gledati svoju djecu, svijet će se ugasiti, a u mrklom se mraku ne može biti jak, a ni drag.