Lijerica

Mijo Šiša Konavljanin, Čilipljani u svečanoj nošnji, 1975.
izgorjela za vrijeme okupacije 6. i 7. 10. 1991.

U ne tako davnoj prošlosti u svakom se konavoskom selu mogao pronaći lijeričar. Danas ih se može nabrojati na prste jedne ruke, bez obzira na to što se prilikom nedjeljnih folklornih priredbi u Čilipima i Pridvorju s ponosom ističe ples linđo i njegova specifičnost: ples uz pratnju neobičnog instrumenta lijerice.

Lijerica je trostruno gudaće glazbalo kruškolikog oblika. Tijelo i vrat lijerice izrađeni su od jednog komada drva, a kako nalazimo u literaturi, najčešće su to smreka, lipa, orah, javor ili naranča. Šuplji dio tijela pokriven je tankom daskom s rupom u sredini, a poviše nje su napete tri strune, najčešće izrađene od ovčjih crijeva. Lijeričar drži instrument okomito naslonjen na koljeno te povlačeći gudalo ili šetalo, izrađeno od drva i struna koje su rađene od dlake konjskog repa, proizvodi melodiju. Lijerica je naslonjena na lijevo koljeno, dok se desnom nogom zadaje ritam za plesanje.

ZMK-580-1

Srednja struna na svirali je najduža i proizvodi najdublji ton, a ostale su žice naštimane kao njena kvinta i kvarta. Tako npr., ako je prva žica ton G, srednja je C ili njena donja kvinta, a zadnja bi bila F, gornja kvarta u odnosu na srednju žicu. Ovo je najčešći oblik naštimavanja, no proizvoljno može biti i drugačije. Lijeričar jednom rukom poteže gudalo dok se drugom prebire po žicama, pritom ne dotičući nikad srednju žicu koja se uvijek oglašava s istim ritamskim ustrojstvom.

Na lijerici se mogu izvoditi melodije samo u opsegu sekste. Pojednostavljeno rečeno, raspon nota je dosta mali, stoga je vrsni lijeričar bio vrlo cijenjen jer je u malom melodijskom okviru uspješno izvodio kvalitetnu narodnu glazbu. 

Danas se uz lijericu samo pleše, no u prošlosti se uz nju i pjevalo. Tako je na Mljetu 30-ih godina prošlog stoljeća zabilježeno kako se lijerica koristi kod razgovora, na sijelu i na zboru, nije samo pratnja uz ples već i uz pjesmu. Isto tako stoji zapisano: većina mladih zna svirat lijericu, no polako se opaža njeno nestajanje jer ju zamjenjuju harmonika ili gramofonske ploče.

ZMK-581-2

Lijerica je danas rasprostranjena samo na malom geografskom području Hrvatske. Točnije, u ovim našim krajevima nekadašnje Dubrovačke Republike, iako se prije pronalazila uz obalu sve do Istre. Ishodišno mjesto lijerice još uvijek nije u potpunosti usuglašeno među etnomuzikolozima. Jedni smatraju da se radi o Bliskom istoku, dok drugi smatraju da je ishodište Grčka.

Lijerica je u literaturi još poznata pod nazivom jadranska lira. No, ako tražimo opis i sliku lire dobit ćemo dva potpuno različita instrumenta. Jedan je lira kao drveni žičani instrument, sličan gitari s 5 do 7 žica, a drugi je, prema grčkoj mitologiji, zaštitni znak boga Apolona, samo što je njegova lira imala više oblik kitare izrađene od kornjačina oklopa. Ova naša jadranska lira, tj. lijerica najsličniji pandan ima u kretskoj liri, koja je još uvijek u upotrebi. 

Najstariji prikaz lire pronađen je na bizantskom kovčegu od bjelokosti nastalom u periodu od 900. do 1100. g., a čuva se u Nacionalnom muzeju u Firenci. Na njemu je tipičan prikaz svirača koji sjedi, na lijevoj nozi drži položenu lijericu te gudalom probire trostruni instrument. U kasnoj antici ovaj instrument je donesen u Galiju, a od njega se razvio njemački instrument giga, jedna od preteča violine.

lijeričar Niko Skvičalo

Iako se lijerica spominje kao tradicijski instrument ovog kraja, ona je zapravo vrlo kasno došla na naša područja. Tek s Dubrovačkom Republikom, i to kasnijih vremena, u 18. ili 19. stoljeću. Dubrovnik je toga doba bio glazbeno središte i važna trgovačka luka u kojoj su se susretali istok i zapad, pa je tako i došlo do upliva mnogih novih glazbenih instrumenata. Iako to vjerojatno danas ne bi promislili, za Konavle su tradicijski puno starija glazbala gusle, diple, miješnice i svrdonica.

Teorija o Grčkom podrijetlu lijerice najpovezanija je uz ime glazbala lira. Prema grčkoj legendi, umijeće sviranja lire narod je naučio od mitskih bića nereida, tj. žena demona šume, voda i mora. U nas bi to značilo da su nam muzikalnost ovog instrumenta prenijele vile, a danas nema više vila, pa se tako polako i lijerica izgubila u moru popularnijih instrumenata.