Umijeće izrade mrkog veza

U nekoliko mjeseci otkada je otvorena izložba Mrki vez, put u nepoznato u Muzeje i galerije Konavala pristigli su brojni zahtjevi za uvide u građu mrkog veza. Inače, zahtjeve za uvid u građu obrađujemo redovno, no za pitanja građe najviše su zainteresirani istraživači, znanstvenici, studenti ili kolege iz drugih muzeja i instituta. Izložba mrkog veza donijela nam je sasvim novu skupinu zainteresiranih tražitelja građe, a to su uglavnom vezilje.

Svi zahtjevi koji su stigli u Muzeje i galerije Konavala za vrijeme izložbe, odnosili su se na uzornike i crteže mrkoga veza Jelke Miš. Zahvaljujući današnjim tehnološkim mogućnostima, veziljama smo poslali bez ikakvog troška presnimke građe i zaželjeli im sreću. Ipak je riječ o umijeću koje se ne koristi često kao umijeće izrade konavoskog veza utkanicom, pa ni mogućnost poduke nije lako dostižna.

VUC-69-2

U posljednje vrijeme rijetko se viđaju vezeni komadi redizajnirani mrkim vezom. Stvaralaštvo Katarine Dujaković, tete Rine iz Dubrovnika koja je izlagala u Zavičajnom muzeju Konavala od 26. 3. do 30. 4. 2017. godine mnogim je Konavokama ostavilo čeznutljivu želju za ovom vrstom rada. Naime, gospođa Dujaković je dugogodišnja suradnica Društva Baština, koje u suradnji s Etnografskim muzejom Dubrovačkih muzeja okuplja zainteresirane žene tradicijskim umijećima. Gospođa Dujaković strastvena je vezilja koja je svojom izložbom Konavlima vratila dio poticaja za vlastitom baštinom.

Nakon izložbe gospođe Dujaković u Muzejima i galerijama Konavala organizirana je radionica mrkog veza kroz koju su se okušale neke vrsne vezilje Konavala. Međutim, ljubav za ovu vrstu radinosti niti jedna od polaznica nije razvila. Njihovi komentari su bili da je konavoska utkanica ljepša i jednostavnija te da je ništa ne može zamijeniti.

Nakon te radionice sljedeći korak povratka mrkog veza u Konavle bila je naša izložba koja se otvorila 2021. godine u kojoj su pokazani brojni primjerci starih originalnih mrkih vezova, kao i uzornici i nacrti. Zabilježili smo da je interes na izložbi bio najveći za minuciozno izrađene crteže i uzornike Jelke Miš. Jelkina posvećenost baštini još jednom je proizvela divljenje i potaknula mnoge da preuzmu komadić njenog rada sebi. A tome i služi uvid u građu. Zadovoljstvo je za nas, muzejske djelatnike tim veće što su se neke od vezilja javile i donijele svoje uratke na pregled u muzej. Tako smo zabilježili i opseg i kvalitetu samostalnih suvremenih vezilačkih mogućnosti na terenu i posvjedočili jednom novom obliku konavoske strasti.

Jedna od vezilja koja nam se obratila za uzorke početkom izložbe bila je i Maja Njirić iz sela Ljuta, rođena 24. 12. 1961., umirovljena službenica, baka troje unučadi i pasionirana vezilja. Još dok je preuzimala uvid u građu poslala nam je fotografije mrkog veza kojeg je pokušavala skinuti s otisnutih materijala, u čemu je naravno bila uspješna, no pravi uvid u muzejske crteže mrkog veza je samo otvorio kreativno vrelo ove vezilje. Prije par dana u muzej je donijela svoju verziju poprsnice mrkog veza u kojoj je koristila tri vrste uzoraka; za ošvu ogrovi, za ošvu zaveze i za zavezu. U kombinacijama veza proizvela je obijelicu na današnjem materijalu s danas dostupnim pamučnim koncem u pravu poprsnicu. Oplela ju je žutim dvostrukim opetom i ostavila kao ogledni primjerak.

nacrt prema uzorcima Jelke Miš

Pokazala nam je i brojne svoje druge radove, no ovom poprsnicom je pokazala kako se uz uzornike pojedinih dijelova veza koji se više ne izrađuje može održati proizvodnja vezenih predmeta na životu, opet zahvaljujući Jelki Miš i njenim crtežima.

Jelka Miš bila je vrsna vezilja koja je prevezivala originale, kao što mi danas prevezujemo njene uzorke. Ona ih je i precrtavala, kao što i naše vezilje imaju potrebu precrtavati Jelkine crteže i uzornike. To je ona intelektualna potreba da se crtanjem vidi ono što se gledanjem ne vidi. Detaljno i dobro gledanje je važno da se ne bi palo u vezilačke zamke koje se otvore nakon sati i sati vezenja, pa mnoge i obeshrabre.

Gospođa Njirić pokazala nam je i svoju bilježnicu u kojoj precrtava uzorke mrkog veza, bez obzira na to što ih može ispisati na pisaču ili gledati na ekranu.

Veselje nastavka života umijeća izrade mrkog veza je ogromno. Do sada je najviše održavano u Dubrovniku zahvaljujući Udruzi Baština i kolegici Branki Hajdić iz Dubrovačkih muzeja, a sjeme mrkog veza još je jednom posijano na području Konavala i nadamo se da će poput radova gospođe Njirić uroditi brojnim kreativnim redizajnima davno napuštene baštine.

Uz gospođu Njirić postoje i brojne druge vezilje u Konavlima i u gradu koje trenutno redizajniraju Jelkine uzorke. Neka ih! Muzeji i galerije Konavala vesele se svakom novom zahtjevu za uvid u građu.