Isus prijatelj malenih

Vlaho Bukovac, Pustite malene k meni
Pariz, 1888.

Vlaho Bukovac, zahvaljujući svom iznimnom talentu, ali i upornosti, 1877. godine upisuje slikarstvo na pariškoj Akademiji u klasi poznatoga profesora Alexandrea Cabanela. Sljedećih šesnaest godina provest će u toj metropoli umjetnosti, živom kotlu umjetničke produkcije, u kojemu će se, po prirodi snalažljivi mladić, izboriti da se ime Biagia Fagionija odnosno Blaisea ili Vlaha Bukovca, ne utopi u moru neuspjelih slikara.

Nakon iznenadne smrti dobrog mu prijatelja, arhitekta Monniera, kod kojeg je gotovo pet godina stanovao i imao atelje, Bukovac seli u Rue de Lavale i tako se približava umjetničkoj koloniji na  Montmartreu. Taj korak pokazat će se vrlo dobar za njegovu daljnju karijeru budući da tamo, u samom žarištu umjetničkog svijeta, upoznaje i braću Vicars, trgovce umjetninama iz Londona koji su za svoj izložbeni i prodajni salon, koji se nalazio na Eagle Placeu u blizini Piccadilly Circusa, kupovali umjetnine.

U Rue de Laval upoznah se s nekim trgovcem Englezom, koji mi kupio ‘Bijelu ropkinju’, i naručio drugih slika. Sve predmeti po ukusu Engleza, da mu bude lakše u prodaji. Latih se pošteno posla, ali ne cijelim srcem, jer nijesam bio potpuno slobodan, da radim, što hoću i kako hoću – piše Bukovac u svojoj autobiografiji.

Vlaho Bukovac, Skica za Pustite malene k meni
KB-880

Iako je ugovor bio nepovoljan jer su trgovci zarađivali i četiri puta više po slici od samog umjetnika, sklopljeni posao bio je više nego uspješan. Bukovcu je donio poznanstva s budućim kolekcionarima njegovih slika i dragim prijateljima, obiteljima Fox i Le Doux, ali i dovoljno novca da zakupi vrt na Montmartreu u kojemu je sagradio svoj vlastiti atelje. O tome će zapisati:

Koncem godine 1887. sagradio sam svoj atelier od drva na ‘Buttes de Montmartre’. To je najviši brežuljak u Parizu tik velike crkve Sacre Coeur. Unajmih jedan lijepi vrt i sagradih atelier. Uz atelier nadogradio mi gospodar malu villu, u kojoj sam živio zajedno sa svojom sestrom a kasnije i sa svojom ženom. Atelier je bio tako sagradjen, da kad bi rastvorio vrata, preda mnom bi se pružio mali četverouglasti travnik, a na njemu cvijeće i neke niske kruške i jabuke. Okolo vrta bili busovi jorgovana kao prava stabla, a pod njima visoke ruže svake vrste. Tako sam ne smetano rabotao u vrtu. U to mi baš naručiše braća Vicars ‘Isusa prijatelja malenih’ (veliku sliku prirodne veličine). Sve svoje modele smjestih u vrt.

Tako se među prvim slikama koje je naslikao u novosagrađenom ateljeu našla slika impozantnih razmjera, 3 metra visoka, a duga 4,4 metra. Isus prijatelj malenih ili Pustite malene k meni kompozicija je na kojoj Bukovac na platno prenosi crticu iz Evanđelja:

Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Vlaho Bukovac, Skica za Pustite malene k meni
KB-888

U vanjskom prostoru, s ostatcima kamenog zida uz koji raste neka cvjetna povijuša i zelenilom u pozadini, odvija se živahna scena s isprepletenim likovima djece i njihovih majki te angažiranim apostolima. Slikom dominira lik Isusa u bijeloj halji, ispružene lijeve ruke kojom zaustavlja svoje učenike koji priječe da djeca nahrupe naprijed, dok u desnoj drži goluždravo malo dijete.

Mogućnost izravnog rada u vrtu, na danjem svjetlu, Bukovčevu paletu obogaćuje velikim registrom intenzivnih i živih boja koju će slikar, u svoj svojoj punini, prikazati na naručenoj slici.

Zelenilo s istaknutim palmama, odjeća, nakit, košara prepuna voća i vrč za vodu u prvom planu, slici daju orijentalni štih. Ova, za Bukovčev dotadašnji opus tako netipična slika, netom nakon što je završena 1888. godine, bila je izložena na Salonu i umjetniku je donijela posebno priznanje Mention honorable.

Vlaho Bukovac, Skica djeteta za Pustite malene k meni
KB-882

Slika je izazvala veliku pozornost i spomenuta je u mnogim pariškim novinama. La Revue Internationale piše kako zacijelo u Salonu ne postoji platno koje je bilo bolje ispunjeno od ovoga; cjelina je do krajnje mjere impozantna te spominje kako se gomila naroda gura kako bi što duže ostala pred tom lijepom slikom.

Nakon Salona slika je bila izložena u Engleskoj zahvaljujući braći Vicars te je, nakon što je osvojila publiku, prodana bogatom industrijalcu Samsonu Foxu iz Harrogatea, koji ju je, u spomen supruzi koja je bila katolkinja, darovao crkvi sv. Roberta. Budući da crkva kasnije više nije bila u posjedu katoličke vjerske zajednice, već je postala anglikanska, slika kao i sva ostala crkvena oprema maknuta je iz prostora i zaboravljena te se smatralo da je izgubljena. Slika je skinuta s okvira, zarolana i zabačena u neke podrumske prostorije u okviru crkve. Zanimljivo je da je sliku pronašao naš poznati muzeolog Tomislav Šola te je otkupljena i znatno oštećena vraćena u Hrvatsku. Svoje konačno mjesto našla je u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu.