Dan žena

1922. godine

Danas, 8. ožujka obilježavamo Međunarodni dan žena, dan kojim se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola, a iako je prvi Dan žena obilježen još 1909. godine, izgleda da se putu prema potpunoj slobodi i jednakopravnosti ne nazire kraj, pa čak ni danas. O povijesti tog dana pisali smo već na blogu, a o odnosu muškaraca i žena nekad i danas svjedočimo iz generacije u generaciju. Često ćemo čuti pitanja poput Ma što bi one još ćele? koje će upitati i žene i muškarci.

Pa, puno toga, ali nećemo danas o tome. Danas ćemo posvetiti malo vremena jeziku. S obzirom na to da je jezik oruđe kojim proizvodimo naš svijet, ali i koje reflektira našu stvarnost, odlučili smo zaviriti u rječnik i potražiti odnos prema ženama u njemu. Dakle, o društvenom napredovanju i nazadovanju govori nam i sam jezik, kako definicije nazivlja za ženu (koje bi trebale biti neutralne) tako i brojni nazivi za žene, pri čijem je stvaranju naš narod svakako bio maštovit.

Odmah ćemo se rastužiti činjenicom da je u jeziku poprilično više pogrdnih naziva za žene nego za muškarce, s naglaskom da ne navijamo u korist suprotnoga, već sa željom da ni jednih ni drugih nema uopće. Isto tako, u najvećem, i najpoznatijem, Anićevom rječniku muškarac je jednostavno definiran kao odrasla osoba muškog spola, a u prvim trima izdanjima (1991., 1994. i 1998.!) žena je ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece, 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga, 3. odrasla ženska osoba bez obzira na bračno stanje.

Smirimo strasti, udahnimo, urednici su navedeno popravili, pa tako u novim izdanjima stoji da je žena: 1. odrasla osoba ženskog spola; žensko; 2. razg. bračni drug ženskog spola [moja žena (u predstavljanju u građanskom društvu smatra se jednako prikladnim kao; moja supruga među slabije poznatim ili među nepoznatim ljudima; u seoskom društvu jedini način predstavljanja ili samo »moja« u nekim krajevima) (…)

Nažalost, i potonje je nepotrebno i problematično, silan opis potpuno je zastario, u definiciji pod brojem 2. bila bi dovoljna razg. supruga. Nedostatak neutralnosti dokazuje i definicija riječi muž, u kojoj je on ‘oženjen čovjek u odnosu na suprugu; suprug’; a žena je ‘bračni drug ženskoga spola’.

Proslava ispred zgrade muzeja u Čilipima, 1936. godine
ZMK-670

Odemo li korak dalje pa pogledamo pogrdne nazive za ženu, vidjet ćemo da maštovitosti nije bilo kraja. Tako se za žene koriste gotovo praiskonski, životinjski nazivi poput krave, zmije, kobile pa do peradi svih vrsta, a isti služe i u pokušaju seksualizacije (mačka, riba). Isto tako, ako su lijepe, dobre, zgodne, onda zavređuju nazive lutkice ili pičke, ovisno o odgoju i preferencijama, a ako nisu u skladu s društvenim normama onda su drolje ili sponzoruše.

Ako nekome ponestane ideja u svim tim nazivima, lako može nadodati sufikse –etina (na primjer, ženetina, babetina, kujetina), zatim –ura (devojčura, seljančura), –urača (ženturača), –urina (baburina, zmijurina) i tako dalje.

Vratimo li se na jednakost muškaraca i žena, naglasit ćemo da postoje brojne riječi koje nemaju muški parnjak, na primjer već spomenuta sponzoruša, zatim udavača i posvuduša. Prije nego se pobunite, da, i muškarac može biti navedeno, ali je naziv onda muška posvuduša ili muška sponzoruša. Isto tako, muškarac može biti babetina ili baba, pritom misleći na previše pričljivog muškarca.

Grupna fotografija, Vodovađa, oko 1920.

Slično imamo i u konavoskom govoru, pa je netko prava kundurica, a ne postoji izraz kundur, iako po jezičnim zakonitostima nema razloga da ga ne bude. Slično tome, čut ćemo uzvik što ti je ženska glavo, jesi li poluđela?, a zanimljivo je da u takvom kontekstu nismo još naišli na mušku glavu.

Kada smo već zašli u konavoski govor, prvo ćemo definirati naziv za ženu – dakle, žena nije žena, nego ženska. To je nominativ jednine i, prema Aniću iz 1998., ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece. Napomenut ćemo da su i Konavljani bili maštoviti u stvaranju brojnih naziva za ženske, poput bedevije (krupna žena), stariji naziv biza ili bidza, što je, osim što je naziv za kuju, kučku, naziv i za ženu oštra jezika. Mala, neugledna žena je čuveta, a zla, opaka žena je fiersa, rospija ili žiga. Tu su i pogrdni nazivi poput grdulja, kembara, opotezanica, ajdara i tako dalje. Prknjadara je žena deblje stražnjice, tuflača je ona koja ima debelo lice, a muškara je djevojčica koja se voli družiti s dječacima. Za jezično prelijep izraz specifičan Konavlima koji kaže da se svukla od Konavoke, ljudi su upriličili i izraz gunjara označavajući tako ženu koja se iz nošnje presvukla u civilnu odjeću.

Šest djevojaka iz Popovića, oko 1900.

Nažalost, i danas ćemo u Konavlima, iako puno rjeđe nego prije, imati priliku čuti vulgaran naziv za trudnu ženu da je bređa, što je inače naziv za životinju koja nosi mlado (skotna, bremenita, steona, ždrebna, bređa). Postoji i odgovarajući glagol nabređati koji označava napraviti dijete, kao i obremeniti.

Kao da to nije dosta, dobro je poznata priča o uzviku fala Bogu! koji je definiran kao zahvaljivanje Bogu pa makar se dogodilo i nešto manje ugodno. Tako je u istraživanju konavoskoga govora Zorki Kašić pojašnjeno: U nas vam je izreka, kaže, rodijo se sin, Bogu fala; kaže, rodilo se žensko, fala Bogu. Ovaj izraz zaostatak je iz vremena kad je stanovništvo živjelo od poljoprivrede, pa je višak muške djece predstavljalo radnu snagu, dok je žensko dijete predstavljalo veći trošak zbog miraza koji je trebalo prikupiti za udaju.  

Posebno je teško neKonavljanima i neKonavokama objasniti dublje značenje zamjenice ona u Konavlima. Osobna zamjenica 3. l. jd. ona upotrebljava se, uz uobičajeno značenje, i za djevojku, češće suprugu. Možda bi bilo lakše potonje pojasniti, to jest oprimjeriti „šalom“: Koliko je potrebno ženi da od „drage“ postane „ona“? – odgovor bi bio: Iznenađujuće kratko.  

Tko, kada i kako je sva navedena nazivlja za ženu osmišljao, ne možemo nagađati, ali – nažalost – znamo i da same žene često sudjeluju ili potiču iste. Ne čitamo bez veze (pogotovo ovih dana) da žena ženi nije i ne smije biti vuk, ne smije spoticati nogu ili, jednostavnije, upotrebljavati zamjenicu one za sve one koje nam nisu simpatične i žive drugačije od nas. Mi nećemo u tom kontekstu upotrijebiti zamjenicu one čak ni za sve one koje i koji se ne slažu s nama da je tužno što mnoge nazive ili kolokacije više i ne vidimo kao pogrešne jer su ušle u jezik i gotovo postale neutralne. Nadat ćemo se samo da niste čuli većinu izraza spomenutih u tekstu, a kamoli ih upotrijebili – to bi možda značilo da se ženin put prema jednakosti bar malo približio cilju.