Kuđeja

Tradicijska proizvodnja tekstila u Konavlima, a koju je obavljala baš svaka žena do početka 20. stoljeća, započinjala je obradom sirovine i zapredanjem konca preko preslice, odnosno kuđeje i vretena. Kuđeja je drveni štap s proširenim gornjim dijelom na koji su se polagale pripremljene parke finog očešljanog vlakna i privezivale kordunom, tj. konopčićem, trakom, vrpcom ili kožicom. Žena bi zatakla preslicu za pojas s lijeve strane i potom bi lijevom rukom sukala, izvlačila pređu vlažeći ponekad pljuvačkom prste, a desnom bi vrtjela vreteno na kojemu se namotavala pređa.

S obzirom na to da se s kuđejom moglo presti u pokretu, na paši, na dvoru, Konavoke su čak i u vremenima kad im je bio dostupan kolovrat radije birale ručnu preslicu i vreteno. Za razliku od vretena, kuđeja je oduvijek bila osobni predmet žene i njena imovina, a najčešće ju je dobila darivanjem mladića prilikom udvaranja.

kuđeja

Prema predaji, mladići su ti koji su nabavljali kuđeje ili su ih samostalno izrađivali te su uručivanjem kuđeje djevojci iskazivali ozbiljnu namjeru i simpatije čime je obredno započinjao proces predvjeridbe. Primanjem i korištenjem tog dara smatralo se da je djevojka prihvatila nakanu mladića da započne proceduru pregovaranja, a za vrijeme svadbenih svečanosti kuđeja se obavezno nosila u svatovima u ruhu, kojeg je sastavni dio te jedini predmet koji nije izradila mlada.

Kuđeje su izrađivane od cjelovitog komada drva koji se tesanjem oblikovao u približnu formu kuđeje, dorađivao piljenjem te ukrašavao tradicijskim drvorezbarskim vještinama. Upravo je taj prošireni i plosnati gornji dio kuđeje, koji je u Konavlima pravokutan, odnosno klasičnog lopatastog oblika, vrlo često na prednjoj stranici ukrašen rezbarijama. S obzirom na različite provenijencije niti jedna kuđeja nije identična niti se ponavlja u obliku i ornamentu, što ih između ostalog i likovno čini najzanimljivijim među priborom za izradu tekstila.

kuđeja
ZMK-927-1

Također, brojni ornamenti i motivi koji se nižu na kuđejama često se mogu zapaziti i na drugim drvenim predmetima poput škrinja. Najčešće je riječ o raznim stiliziranim floralnim, animalnim i geometrijskim ornamentima koji obuhvaćaju raspon motiva od grana, stabala, cvijeća, zvijezda, zmija, krugova, rombova, spirala, rozeta, cik-cak linija, paralelnih crta, S-linija kao i vjerskih motiva poput križeva koji ispunjavaju plohu kuđeje. Ukras je najčešće izveden prostim urezivanjem ili zarezivanjem, često i nevještim, a drvorezi koji nisu plošni već su izrađeni skulpturalno, reljefnim izdubljivanjem ili rovarenjem sugeriraju na vještijeg autora.

Na kuđejama su često urezani i razni natpisi i podatci poput posvete, godine izrade ili udaje, imena vlasnika i slično. Prakticirala se i tehnika bockanja, istočkavanja pozadine radi postizanja dojma punine prostora, a najupečatljivije su zasigurno perforacije, izrezani otvori na kuđeji koji variraju od pravokutnog, kružnog, polukružnog do trokutastog oblika, postavljeni u jedan ili dva reda, a koji svojim izgledom zasigurno pridonose cjelokupnom arhaičnom, gotovo totemskom izgledu kuđeje.

dio stalnog postava u Zavičajnom muzeju Konavala

Stoga, nije čudno da se uz kuđeju vežu i brojne interpretacije koje porijeklo oblika kuđeje i motiva, odnosno simbola na njoj nalaze i u praslavenskim kozmogonijskim vjerovanjima, dok je narodna tradicija izrodila sebi svojstvena vjerovanja, često i proturječna poput onog da će se muškom koji svojim rukama izradi kuđeju rađat samo ženska đeca. Nadalje, smatralo se nesrećom da muškarac sretne ženu s kuđejom, pa bi žene pri takvim susretima kuđeju skrivale iza leđa, a naročito su ih izbjegavali ribari i lovci smatrajući da od ulova onda nema ništa.

Bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim konotacijama koje je ova drevna ljepotica izazivala u narodu, zasigurno je riječ o predmetu koji, uz svoju praktičnu funkciju, nosi i snažnu simboličku poruku kao što i u svojoj ukupnosti predstavlja pravu riznicu anonimnog likovnog bogatstva.