Svila u Konavlima – povodom preventivne zaštite

sukanje, vađenje svile 2015.

Od 20. siječnja 2022. godine Ministarstvo kulture i medija rješenjem je stavilo Tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana pod preventivnu zaštitu do utvrđivanja svojstva kulturnog dobra. Osim što će nam zaštita ovog dobra omogućiti održanje i popularizaciju umijeća svilarstva u Konavlima, vjerujemo da će potaknuti istraživanja kako bi se svilena priča napokon rasplela. 

Iako većina smatra da je proizvodnja svile postojala jedino u Konavlima, svila je bila zastupljena u većem dijelu jadranskog priobalja i zaleđa. No, ne svugdje u isto vrijeme i ne uvijek. Opstanak svile na Jadranu zaista je velika i važna tema kojom ćemo se napokon, nadajmo se, početi baviti. 

Svilogojstvo i svilarstvo dvije su odvojene djelatnosti. Svilogojstvom su se bavili uzgajivači kukuljica, a svilarstvom proizvođači proizvoda od svile. Svilogojstvo su poticali lokalne predionice, a nerijetko i države s ciljem da se nabavi sirovina za proizvodnju te da se stanovništvu agrarno siromašnijih područja omogući stvaranje dodane vrijednosti. Tako se svilogojstvom najčešće bave prigradska naselja, područje Boke Kotorske, okolice gradova Splita, Zadra, Dubrovnika, no i područje Slavonije, Dalmacije i Vojne krajine. Naime, inicijativom Marije Terezije u 18. stoljeću se otvaraju svilane po Hrvatskoj i potiče se stanovništvo na uzgoj.

grane žukve sa zakukuljenim svilcima 2015.

Od 1782. godine svaka je hrvatska općina trebala imati nasade murvi za koje je vlada dijelila sadnice. Svilarstvo u Hrvatskoj tada je bilo na vrhuncu, a svila se u cijelosti izvozila iz Hrvatske. A i prije, još za vrijeme mletačke vlasti u Dalmaciji zabilježena je proizvodnja svile koja je bila unutar kruga talijanskih proizvođača. Tako vidimo da je svilogojstvo svoj put do hrvatskih proizvođača imalo putem velike potrebe za proizvodnjom svile u Europi. Svilogojstvo je organizirano tako da se od države dobivalo jajašca za piljenje kao i osnovne upute.

Nakon završenog ciklusa hranjenja svilaca, kukuljice bi se predavalo na otkup. U nekim slučajevima bi ih uzgajatelji sami gušili u pećima kako bi onemogućili izlazak leptira i uništenje čahure, a ponekad bi to obavljali prilikom otkupa. Uzgajatelji bi za količinu predanih kukuljica primili određeni novac, ovisno o cijeni koja je važila za određenu godinu. Kućanstva koja su uzgajala svilce za kukuljice nisu nužno koristila svilu za svoje potrebe. Dakle, svilarstvo je bilo odvojeno od svilogojstva, a ovakav uzgoj svile trajao je do samog početka 20. stoljeća s najvećim procvatom sredinom 19. stoljeća. Tada na području Francuske i Italije haraju bolesti dudova svilca, pa kukuljice s našeg područja postaju glavna lombardijska sirovina u proizvodnji svilenih tekstila.

faza kukuljenja, zavijanje 2015.

Konavoski uzgoj svilaca i proizvodnja svile ne pripada ovoj provenijenciji. U Konavlima se ne bilježi uzgoj za otkup u 19. stoljeću. Tada je proizvodnja svile osobna proizvodnja djevojaka za ruho, kojim se bave djevojke iz svih kućanstava. Jedini zabilježeni podatak o prodaji kukuljica, odnosno o uzgoju svilaca za komercijalne svrhe nalazimo u autobiografiji Vlaha Bukovca Moj život u kojoj opisuje kako je njegov otac uzgajao svilce u špilji Šipun u Cavtatu kako bi nešto zaradio. Za cavtatsko područje je za očekivati da bi bilo poticaja uzgoja svilaca u komercijalne svrhe, za razliku od Konavala koje su obilovale drugim brojnim agrarnim proizvodnjama, pa nije bilo potrebe za dodanom vrijednosti od svilaca. Međutim, u nekim prijašnjim vremenima zasigurno je postojala mogućnost komercijalnog uzgoja svilaca, što ćemo vjerojatno i doznati iz budućih istraživanja. Svila se po Mediteranu proširila tijekom 6. stoljeća, a od tada do danas bile su brojne inicijative, usponi i padovi različitih proizvođača svile, vjerojatno su jednom od njih pripadale i Konavle. 

U Konavlima je odnos prema svili drugačiji nego u ostatku Hrvatske. Tako je konavosko svilogojstvo ujedno i svilarstvo. Iste osobe koje proizvode kukuljice, proizvode i svilenu pređu. Ciklusi se odvijaju jednom do dva puta godišnje kako bi na godišnjoj bazi djevojke sebi proizvele materijale za ruho. Proizvodilo se više vrsta konaca, oni za vez, za tkanja kao i oni za ukrase, kite i gajtane. Već pripremljene konce bojilo se za domaće potrebe, a potom se s njima vezlo, tkalo i ukrašavalo. Svilenim koncem se i šivalo. Dio neobojenog konca čuvao se u škrinjama za potrebe kućanstva, za podvezivanja pupka novorođenoj djeci i za vezivanje ruku i nogu mrtvacima pri ukopu. Kroz konavosku proizvodnju svile protkana je silna nematerijalna baština u vidu vjerovanja, običajnog i apotropejskog, što ne bilježimo u komercijalnim svilogojstvima. Stoga, za vjerovati je da je konavoska priča o svili prilično starija od ove koju je država poticala od kraja 18. stoljeća naovamo. 

Vađenje svile u Zavičajnom muzeju Konavala
MIGK-FOT-93_7

Danas je, s ciljem očuvanja umijeća, u Konavlima još uvijek živo svilogojstvo, a i svilarstvo. Svilci se uzgajaju iz ljubavi prema tradiciji, u edukativne svrhe i za potrebe prezentacije. Od proizvedene svile rade se kite za nošnju, provode radovi restauracije tekstila, a koristi se i za tkanja. Kako potreba proizvodnje ruha nije pokretač uzgoja, a ni direktna komercijalna vrijednost, možemo reći da je proizvodnja svile u Konavlima u svom trećem stadiju. Bilo kako bilo, ovom zaštitom uperit će se još jednom svjetlo u baštinski fenomen svile u Konavlima za nove znanstvene prinose i poticaje održanju umijeća.