Prema Rječniku hrvatskoga jezika spolij je dio stare građevine upotrijebljen kao građevni materijal za neku novu građevinu (kameni blok, opeka, stup i sl.). Riječ dolazi od latinske riječi spolium, što znači oderana životinjska koža ili plijen. Pozabavimo li se malo dublje s riječju, ta oderana životinjska koža je zapravo ratni plijen, tj. oklop i oružje skinuto s poraženog neprijatelja.
U arheološkom smislu riječ spolija označava bilo koji dio arheološkog materijala upotrijebljen kao građevinski materijal, a najčešće se radi o epigrafičkim natpisima ili nekom drugom kamenom materijalu. Nekoliko epigrafičkih natpisa uzidanih u kuće i korte danas nalazimo u Cavtatu, iako su se prije pronalazile i druge kamene spolije.
Naime, još sredinom 19. st. sir Arthur Evans navodi reljefne kamene prikaze uzidane u kuće Cavtata, a 50-ak godina kasnije to potvrđuje Niko Štuk. Pa je tako 1908. g. zapisano: Na obali u Cavtatu uzidana je u kući g. Iva Miljana, pokraj desnih vrata prizemlja, što vode u kafanu, kamena ploča od vapnenca sa odlomkom bas-reliefa, što predočuje rekao bi dvokolicu (biga), kojoj se vide samo dva točka, i desni stražnji i lijevi prednji, dočim ne ima traga lijevomu stražnjemu ni desnome prednjemu.
Nadalje se navodi kako je u kuhinji Franjevačkog samostana 1906. godine pronađen gornji dio nadgrobnog spomenika s prikazom poprsja ženskog lika, a koji je bio preokrenut te je služio kao pločnik. Tih je godina prilikom rušenja dviju kuća u vlasništvu Matice pronađen i uzidan kapitel stupa, koji je naknadno služio kao votivni oltar.
Ovo su samo zapisani pabirci od svega što se godinama pronalazilo kao građevinski materijal današnjeg Cavtata. Koje su izvorne lokacije takvih spolija gotovo je nemoguće ustvrditi, no znamo da su bile dio nekadašnjeg Epidaura. Naime, kada Epidaur doživljava svoj krah, Ragusa, tj. Dubrovnik polako započinje svoj uspon. Tako se u kasnom srednjem vijeku Dubrovnik razvija na baštinskom nasljeđu Epidaura koje koristi za stvaranje mita o dubrovačkoj slavi i drevnosti, a kamena građa antičkog grada s vremenom je završila sekundarno upotrijebljena kao građevinski materijal izgradnje novog Cavtata i današnjeg Dubrovnika.
U staroj jezgri Cavtata danas možemo pronaći 2 nadgrobna natpisa iskorištena kao građevinski materijal pri izgradnji jedne kuće i jedne korte. U ulici Prijeko, na broju 86 u gornjem zidu korte nalazi se nadgrobni natpis nastao u razdoblju od 3. do 6. st. Zanimljivo je da ga prvi put u 19. st. opisuje Theodor Mommsen popisujući epigrafičku građu Epidaura za potrebe monumentalnog djela Corpus Inscriptionum Latinarum (CIL). To monumentalno djelo zapravo je zbornik do tada poznatih latinskih natpisa koji je izašao u 16 svezaka, a natpisi iz hrvatskih krajeva se nalaze u III. svesku i njegovoj suplementi. Od tog trenutka pa donedavno natpis je skoro zaboravljen, a nanovo se “otkrio” prilikom skidanja vegetacije u korti.
Na latinskom natpis glasi: [….] / […an]N(orum) XXV H(ic) S(ita) E(st) / [….]NIUS POSUIT / E SUO / [co]NTUBERNALI / [s]UAE BENE / [me]RENTI A SE / [et te terr]A PRECOR LEVITER / [super]OSSA RESIDAS / [senti]AT UT PIETAS / [prae]MIA QUAE MERUIT
Zapravo se radi o nadgrobnom spomeniku u kojem muž podiže spomenik preminuloj ženi koja je umrla u 25. godini života. Nisu bili u zakonitom braku rimskih građana, nego u kontuberniji, što znači da je žena bila ropkinja, pa nije smjela sklopiti legalni brak. Muž na spomeniku piše: svojoj zaslužnoj ženi (contubernali bene merenti), dok je ostatak spomenika uklesan u stihovima: molim te, zemljo, da budeš laka njezinim kostima (et te terr]a precor leviter / [super] ossa residas), ne bi li osjetila nagradu za svoju odanost kao što je i zaslužila ([senti]at ut pietas / [prae]mia quae meruit).
Iako nam na spomeniku nisu sačuvana imena muža i žene, zanimljivost je spomen ženine dobi, 25 godina. Naime, to može značiti da muž nije poznavao njenu točnu dob jer se dob često zaokruživala na 5 ili 0 kada se nije znalo koliko točno osoba ima godina. Što je u ovom slučaju lako moguće budući da se radi o ropkinji.
Drugi nadgrobni natpis nalazi se na fasadi kuće u Cavtatu kraj koje su gotovo svi Konavljani prošli bezbroj puta bez da su ga primijetili. U ulici dr. Ante Starčevića pod kućnim brojem 6 uzidan je dio nadgrobnog natpisa datiran u razdoblje od druge pol. 2. st. do polovice 3. st. Nadgrobni natpis visok je 23 cm, širok 54 cm, a često nije lako uočljiv budući da se u ljetnim danima uz njega postave suveniri za prodaju stoga bude djelomično i zaklonjen.
Na latinskom natpis glasi: [D(is) M(anibus)] / LUSIA MAXIM(a) / OPTAT(a)E AVI(a)E / PIENTISSIM(a)E POSUIT.
Budući da je od natpisa sačuvan samo dio, ne možemo odgonetnuti puno informacija, ali možemo iščitati njegovu svrhu: Svojoj najvrjednijoj pokojnoj baki Optati spomen je postavila Lusia Maxima.
U Cavtatu je nedavno otkrivena i objavljena još jedna spolija, uzidana u crkvu sv. Đurđa na Mećajcu. No, o tome možda ipak neki drugi put. Za sada treba samo napomenuti da, ako živite u Cavtatu i popravljate ili rušite kuće, korte i pločnike, razgrnite kamenje jer nikad ne znate što se krije s druge strane kamena.