Mrki vez – iz škrinja u muzejske zbirke

Krajem 19. stoljeća i u prvim desetljećima 20. stoljeća Paulina Bogdan Bijelić (1855. – 1944.), osim što redovito objavljuje u tadašnjim časopisima, piše uredništvu Zbornika za Narodni život i običaje opskrbljujući ih brojnim tekstovima u kojima donosi komadiće mozaika nematerijalne baštine Konavala. Tako vrlo često piše o konavoskom vezu sistematizirajući ga i pokušavajući donijeti nomenklaturu rukotvorstva. Zapravo, krajem 19. stoljeća za tekstilno rukotvorstvo postoji vrlo veliki interes pa u zapisima toga vremena iščitavamo odnos prema samom vezu njenoga doba. To je vrijeme kad su na terenu istraživači, organiziraju se izložbe, a javljaju prvi kolekcionari folklornog tekstila. Javlja se potreba da se sistematski obradi folklorna građa pojedinih područja. Premda nije jedina koja istražuje i bilježi, ona svoje rukopise šalje na objavu kako bi promovirala rukotvorstvo Konavala.

U jednom od pisama koje je slala u Zagreb donosi i svoju podjelu konavoskih vezova:

Ima građe koja bi se dala po mome mijenju razdijeliti ovako: 1. prastari vez, 2. mrki vez, 3. kadifače i 4. današnji vez. Mrki vez dijeli se na obijelnice ili objelice, žutnice i zlatnice, zatim dođu kadifače koje izlaze iz mode, pa današnji vez na izmet, na kuke, itd...

Vrijeme u kojemu je živjela Paulina Bogdan Bijelić bilo je vrijeme velikog interesa za narodno rukotvorstvo. Ujedno, tada su se još rijetko mogli vidjeti mrki vezovi na ženama, a starinski vezovi koji su potpuno izašli iz upotrebe još uvijek su bili poznati. 

Starinski vezovi kadifača i mrkih vezova koji su se napuštali krajem 19. stoljeća u Konavlima nisu imali istu sudbinu. Dok su mrki vezovi napustili konavosku žensku nošnju, kadifače su doživjele svoj povratak u 20. stoljeću u velikom sjaju, no o tome ćemo nekom drugom prilikom. 

Do kraja 19. stoljeća u Konavlima je, pretpostavljamo, bila svega nekolicina žena koja je radila poprsnice i rukave mrkim vezom. Tada je još bio aktualan običaj da se u ruhu udavača nađe jedan kupljeni primjerak koji je tada bio vrlo cijenjen. Kupujući ga, Konavoke su odavale počast svojim predcima i demonstrirale svoje ispunjenje obveze, svoju samostalnost i sposobnost kuće da priskrbe sebi kupovni komad. Valjalo bi da imaš mrki vez pa da si sve bosa od majke hodila, kazala je starica Paulini Bogdan Bijelić za vrijeme njenog prikupljanja građe. Tadašnja cijena za izradu mrkog veza bila je 35 kruna, pa ga ipak nije svaka žena mogla priuštiti. U to vrijeme tri prosječne radničke plaće iznosile su 32 krune. Tako su mnoge udavače uzimale mrke vezove od majki i baba. Sve one istovremeno su bile autorice svih svojih vezova koje spremaju u ruhu do udaje, svih svojih rukava i ostaloga, no mrki vez gotovo da nisu poznavale. Paulina se u svojim zapisima žali da više gotovo nitko nema u Konavlima tko veze mrke vezove poprsnica i orukavlja. Posljednje majstorice bile su Nike Skurića, Nike Katušića i Marica Sršen.

Najveći broj tako pribavljenih svečanih mrkih vezova iz tog vremena završio bi u vječnosti na svojim vlasnicama nakon njihove smrti. Paulina je također zabilježila da se nakon smrti pokojnice znalo pitati U čemu su je zakopali? ili Je li se zakopala s mrkim vezom? Naime, jedno vrijeme koristilo se mrke vezove kao ukopne vezove, a starice su čuvale svoje primjerke u škrinjama za ukope. Pa tako se i danas može čuti od naših sugovornica: Koliki su vezovi pošli sa našim babama i tetama u grob…

A nisu samo mrki vezovi, već i drugi, uvijek najsvečaniji i najljepši primjerci iz kuće, jer pred Boga se ide u najboljemu. U grobovima su završavali i izmeti i kadifače, no umijeće izrade ovih je još živo, pa toliko ne žalimo.

Ujedno te najstarije primjerke vrlo rijetko nalazimo po Konavlima, češće su dio muzejskih zbirki po Hrvatskoj i svijetu. Ako se pojave negdje, razlog je što su zaboravljeni, ostavljeni, ili su pak nađeni u Dubrovniku kao ostatak prodajnog fonda neke od trgovačkih obitelji koja je trgovala starim narodnim ruhom. Tada je to bio profitabilan posao, svijet je žudio za narodnim umijećem, za dotad neviđenim tehnikama, a Dubrovnik se plasirao kao jedna od najvećih izvoznih luka balkanskog narodnog ruha. Seoski narod, u trci da budu što sličniji gradu, izbacivao je svoje stare primjerke i stvarao nove, modernije. Uz to, cijena na selu za stare primjerke bila je sramotno mala, no i s tim su se žene zadovoljavale, ne vjerujući u svoje blago, a veseleći se svakoj financijskoj sreći. Jelka Miš za vrijeme svoga djelovanja u Mrcinama oko 1903. upozorava na trgovce koji odnose stare primjerke vezova. Starinski vezovi su odlazili po svijetu, kupovale su ih gospođe iz velikih gradova koje su imale svoje vlastite zbirke predmeta iz raznih provincija, slagale ih kao što lovci slažu preparirane glave kao trofeje, mnoge ni ne znajući razliku je li neki vez iz Konavala, Bosne, s Kosova, iz Makedonije ili Grčke. Važno je bilo imati više od drugih, takva je bila moda u gradu. 

Premda se mnogim tim vezovima izgubio trag, dio njih završio je u europskim etnografskim muzejima. One koje su inventirani kao dalmatinski, konavoski ili dubrovački nalazimo prilikom uvida u građu, no brojni su ostali bez provenijencije, a tako sačuvani od samih sebe u obilju muzejskih predmeta pojedinih muzeja. 

Bečki Volkskundemuseum jedan je od muzeja koji čuva veći broj konavoskih vezova zahvaljujući ponajviše Natalie Bruck-Auffenberg (1854. – 1918.), jednoj od istraživača narodnog ruha našeg područja. Ona je prikupljala dalmatinsko narodno ruho i nakon nekoliko svojih posjeta Dalmaciji objavila Dalmatien und seine volkskunst, (Narodnu umjetnost Dalmacije). Njeno oduševljenje bogatstvom dalmatinskog rukotvorstva je veliko, a za konavosko područje posebno ističe primjerke mrkog veza koji u to vrijeme više nisu nošeni, već su čuvani u škrinjama. Opisuje ih kao primjerke sviloveza iznimne kvalitete, sitnoće i preciznosti, što nije vrijedilo za sve ostale konavoske vezove toga vremena. Natalie je prikupila veliku etnografsku zbirku na području Dalmacije, od kojih je većina predmeta (oko 270) završila u bečkom Volkskundemuseumu, tako i primjerci nekih naših mrkih vezova. 

Dubrovački muzej svoje primjerke mrkih vezova zahvaljuje ponajviše Jelki Miš (1875. – 1956.), a beogradski Vidu Vuletiću Vukasoviću (1853. – 1933.) U Bogišićevoj zbirci u Cavtatu se čuva nekoliko primjeraka iz njegove ostavštine. No, mnoge privatne zbirke propadnu nakon smrti njihovih kolekcionara, unište se ili razdijele. Muzejski primjerci javno su dostupni i ostaju na raspolaganju za nove sistematike i nomenklature kojima je toliko težila Paulina Bogdan Bijelić, a i kao vrelo antropološkim istraživanjima te kao inspiracija održanja umijeća tehnike mrkog veza na životu.