Blagoslov obitelji po Božiću

S prošlogodišnjeg blagoslova kuća

U božićnom periodu među mnoštvom običajnih radnji i rituala povezanih s prizivanjem blagostanja, zdravlja i svega dobrog u narednoj godini, prakticirao se i blagoslov kuće i cjelokupnog gospodarskog imanja, kao i ljudi i životinja. U Konavlima bi domaćin, uz prisustvo članova obitelji, tri puta kroz božićno vrijeme blagoslivljao sve prostore svog imanja: na Badnji dan i na Staru Godinu i na Novu Godinu u podne. Uvečer bi se ispraćivala Stara, a Nova se dočekivala sutra u podne. Osim blagoslova koje su vršili sami vjernici, dugu tradiciju ima i blagoslov kuća odnosno današnji blagoslov obitelji kada je onaj koji blagoslivlja svećenik. To je liturgijski i pučki običaj koji je nekoć u Konavlima predstavljao vrlo svečan čin. U novije se vrijeme sam oblik blagoslivljanja izmijenio, moglo bi se reći i osiromašio, što kod puka izaziva dojam da je riječ gotovo o formalnosti bez dubljeg značenja.

U ranijim vremenima sam blagoslov se doživljavao gotovo kao magijska zaštita od svih zala, a svećenikov blagoslov je imao poseban značaj i svetost, s obzirom na to da je riječ o izabranom Božjem posredniku. Primanju svećenika u kuću pridavala se velika pažnja pa se uoči blagoslova obavezno očistila kuća i sve pripremilo za blagoslov, a vjernici bi se natjecali u koga će doć na objed, to je bila velika čast. Bila bi zelena menestra njemu za objed. Sam blagoslov započinjao bi iza Nove godine, oko Vodokršća i trajao je danima, pa čak i tjednima. Svećenik je obavezno bio u pratnji ministranata i jednog odraslog vjernika, a pri dolasku u pojedinačna sela dočekao bi ga godišnji predstavnik bratstva i seoska djeca koji bi ga pratili do zadnje kuće.

Svećenik je išo u onom bijelom dugom halji, nije to ona misna, nego je kraća i imo je onaj ljubičasti kolar, i bio je više označen, vidio si ga izdaleka da dolazi. Obišo bi jedan dan jedno selo, nekad bi prešo u drugo. Nije imo auto nego išo je pješke i to polaganim koracima, a ostajalo bi se duže, sjelo bi se u kuću, nije ko danas na prešu.

Blagoslovu su obavezno prisustvovali svi ukućani, a sve potrebno za blagoslov bilo je spremno na trpezi pred raspećem, tamjan, svijeća, voda s maslinovom grančicom, iako je svećenik sve to imao sa sobom, a bome u svakoj je kući bilo ognja, vatre za česijer. Kad bi ukućani vidjeli da svećenik dolazi, domaćin bi ga dočekao pred kućom i s poštovanjem uveo u kuću, svećenik bi pozdravio riječima Mir kući ovoj, a ukućani bi zajedno sa svećenikom i njegovom pratnjom odgovorili: I svima koji u njoj prebivaju. Blagoslov bi započeo i duže se molilo, puno toga se molilo, to je trajalo, onda bi kadio tamjanom, blagoslovljenom vodom prema svakome škropio, a onda bi sjeo, pričo.

Tako bi, kad bi liturgijski dio blagoslova kuća završio, svećenik obično ostao još neko vrijeme u neformalnom razgovoru s ukućanima, raspitujući se o njihovim životnim uvjetima i svemu onome što bi on kao župnik trebao znati, a oni bi ga ponudili mesom, kolačima, rakijom ili na sličan način pokazali svoje gostoprimstvo. Također, svaka je obitelj na dar dobivala katolički kalendar za tekuću godinu i svetačku sličicu s tekućom godinom i slovima G, M i B, koja se trebala zalijepiti na vrata. Isto tako, prilikom blagoslova redovito se ubirala godišnja naknada za uzdržavanje župnika i župe, no za razliku od danas, kad se prikuplja novac, davalo bi se u hrani. Smokve, mjendule, naranče, kobasice. Uglavnom meso, suho meso. I taj jedan što je išo s njim je nosio, potezao vreću sa svim tim. To meso je zno onda proslijedit i za potrebe siromašnih i đeci bi se nešto dalo.

Bilo da je riječ o blagoslovu kuće ili blagoslovu obitelji, ovisno čemu vrijeme stavlja naglasak, zasigurno je riječ o jednom važnom liturgijskom i pastoralnom događaju koji Konavljani i danas s posebnom pažnjom pristupaju, a kojemu je svrha kroz zajedničku molitvu i zahvalu Bogu u vlastitim domovima osigurati blagostanje i mir.