Konavoski mrki vez

Mrki vez, žutnica
ZMK-450

Konavoski mrki vez u narodu je poznatiji kao konavoski starinski vez jer je napušten još u drugoj polovici 19. stoljeća. Stvarna starost ovoga umijeća nije poznata, no putem sačuvanih predmeta može se datirati vrijeme izrade i korištenja. Od sačuvanih primjeraka najveći broj potječe iz 19. stoljeća, a za određeni broj primjeraka navodi se datacija iz 18. stoljeća.

Za ove vezove i njihovu izradu nemamo ni kazivače ni ikakva ozbiljnija istraživanja. Svi naši istraživači slažu se oko tehnike veza i sistematizacije različitih oblika. Podatke o podrijetlu i korištenju u daljoj prošlosti tek trebamo pronaći.

Kao i kod konavoske utkanice, struktura poprsnica i orukavlja mrkih vezova je identična. Vezu se ošve od veza i ošve ogrovi. Prutcima se odvajaju ošve od zaveza, a kod rukava grane / izmet od primetaka. Vezovi se opliću duplim lančancem i povezuju kitama. Sve je isto osim tehnike i sadržaja. Dok utkanica koristi geometrijske oblike, u mrkim vezovima iščitavaju se brojni floralni i animalni oblici.

poprsnica, mrki vez
ZMK-211

Kao umijeće izrade, nakon korištenja poprsnica i orukavlja za konavosku nošnju, koristio se u crkvenom ruhu i za upotrebne predmete zahvaljujući Vezilačkoj udruzi Cavtat i njenoj osnivačici Jelki Miš. Zapravo, Jelka Miš je i prva izrazila vrijednost i zabrinutost za nestanak ovih vezova s područja Konavala nakon što su odbačeni iz konavoske nošnje. Bilo je to krajem 19. stoljeća, kada je Europa pokazala veliki interes prema narodnom tradicijskom ruhu provincijskih krajeva. Nakupci su obilazili sela otkupljujući primjerke starinskog ruha i odnosili ih po Europi. Tako se danas u gotovo svim većim etnografskim muzejima u većim gradovima može pronaći konavoski mrki vez.

I u nama bližim muzejskim jedinicama zastupljenost ovog veza veća je nego na terenu. U Splitu, Zagrebu i Dubrovniku, pa i Sarajevu i Beogradu čuvaju se konavoski mrki vezovi. U Konavlima se ovi vezovi nađu u pokojoj konavoskoj obitelji i uvijek iznova otvaraju pitanja o nepoznatoj nam tekstilnoj prošlosti Konavala.

Konavoski mrki vez radi se tehnikom crnog pisanca koji se kasnije ispunja crvenom kao osnovnom te plavom i zelenom bojom. Ako izuzmemo crni pisanac, odnosno crtež samoga veza, upotreba boja na vezu bit će ista kao kod vezova konavoske utkanice. No, pisanac kao svojevrstan crtež ima svoju važnu ulogu – određivanje granice ukrasa i motiva koji se realiziraju u vezu. Vezilja prvo izmetne/isprtlja cijeli vez pisancem i tek onda, kad je najteži dio posla gotov, pristupa vezenju bojama.

mrki vez, obijelica
ZMK-451

Vez pisancem izvodi se s lica, tako da se kroz prostor osnove i potke kreće u zabodcima od po 4 ili rijetko 2 niti. Svaki zabodak kreće u određenom smjeru i nastavlja dalje. Zatvoreni prostori koji se stvaraju preplitanjem pisanca ispunjaju se različitim bojama, a neispunjeni ostaju samo motivi zubaca koji zrakasto obrubljuju kolače i motive grana.

Nakon pisanca vez se ispunja prvo crvenom bojom, zatim plavom i zelenom u tehnici polukrižića ili prutaca od dvije niti. Vezovi žutnice u dijelu ošve i ogrovi ispunjaju se žutom svilom, nerijetko tehnikom kadifače kako bi se dobilo bolju pokrivnost i sjaj. Sva ispunjanja unutar pisanca najčešće se izvode s naličja.

Sve poprsnice i orukavlja vezena mrkim vezom koja su danas dostupna redom su svileni primjerci, što dodatno utvrđuje njihovu svečanu svrhu. Naime, među oskudnim informacijama koje imamo o ovom vezu poznato je da su se nosili u svečanim prilikama. Nosile su ih uglavnom udane, ponekad vjerene žene za svečane prilike. U radnim i svakodnevnim prilikama one su nosile svoje djevojačke vezove, odnosno vezove vezene konavoskom utkanicom koja i danas živi pod nazivom konavoski vez.

orukavlje, mrki vez
ZMK-216

Konavoski mrki vezovi pojavljivali su se u tri oblika. Svečani kao žutnice i zlatnice, a korotni oblik kao obijelica. Zlatnice su najvredniji i najsvečaniji mrki vezovi. Koristili su se za vjenčanje, a tako i prilikom ukopa žena. Ponekad bi se još koji put obukli za svečane prilike nakon vjenčanja. Zlatnice su ukrašene metalnim zlatnim koncem u dijelu ošve od veza i ogrovi.

Žutnice se nosilo u svečanim prilikama vjerenih i udanih žena, pa čak i za udaju ako se nije moglo priuštiti zlatni vez. Prepoznat ćemo ih po žutim ošvama od veza koje su ispunjene žutom sjajnom svilom. Žutnice su tijekom druge polovice 19. stoljeća bile obavezni dio ruha djevojaka za udaju. Naručivale su se od vještih vezilja i tako bile jedini vezeni predmet kojeg djevojka koja se udaje nije sama navezla. Tako su u najvećem broju sačuvanih, a nenošenih mrkih vezova žutnice najbrojnije.

Obijelice su, za razliku od žutnica i zlatnica, korotni vezovi kojima potpuno nedostaje žuta i zlatna boja u vezu. Pretežno su ispunjene crvenom bojom s dodatcima zelene i plave, a dijelovi čak ostaju nenavezeni. Stoga, od bijele boje postava crpe i svoj naziv obijelice.

orukavlje, mrki vez, pločice
ZMK-949-1

Sve se ove poprsnice usklađuju s orukavljem mrkog veza koje se još zove pločice. Znatno veći nego klasični konavoski rukavi, ovi rukavi obiluju simbolikom davne mitološke stvarnosti naroda. Sastoje se od izmeta rukava ili grana, koji se nalazi u gornjem dijelu, iznad prutaca, te primetaka koji se nalaze ispod i pokrivaju svega centimetar prostora. Gornji dio rukava izvezuje se u gušće ili rjeđe postavljenim pravilnim trakama koje se ispunjaju crvenom, plavom i zelenom bojom, po čemu su i dobili naziv pločice. Prostor ispod vezenih traka, a iznad prutaca rezerviran je za glavni motiv rukava. Ovdje se izmjenjuju motivi grana, zvijezda, jelena, troroga, a njihov raspored teče po zadanom pravilu koje je vidljivo iz brojnih crteža koje je izradila Jelka Miš.

Nakon nestanka mrkog veza iz upotrebe u konavoskoj nošnji, tehnika mrkog veza održala se u izradi upotrebnih predmeta i crkvenog ruha. Zbog njegova zahtjevnijeg umijeća izrade vezilje koje su poznavale tehniku nisu bile mnogobrojne. Posljednja koja je izrađivala poprsnice bila je Nike Skurinica iz Popovića koja je umrla početkom 20. stoljeća. Kroz Vezilačku udrugu Cavtat brojne su se djevojke osposobile u ovoj tehnici, premda su za izradu predmeta češće birale iz ponude uzoraka različitih utkanica. Od današnjih vezilja u Konavlima na prste jedne ruke brojimo one koje vladaju umijećem i na kojima ostaje održanje ovog umijeća iz davne konavoske prošlosti.