TLO – glavni resurs života na Zemlji

Bez vode i zraka znamo da ne možemo, ali da imamo samo to dvoje ipak ne bismo uspjeli na planeti Zemlji. Za život na Zemlji treba nam živo tlo iz kojeg mogu rasti biljke. Za život u tlu treba puno više od običnog rastresitog materijala koji se nalazi na površini zemlje, zbog čega ga mi u Konavlima i zovemo zemlja. Zemlja ili tlo površinski je sloj koji se sastoji od svega, mješavina rastresitog materijala, smrvljenih ostataka stijena, zraka metala, prašina i organskih i anorganskih materijala, mješavine pijeska i gline i sve što se nađe u grudi zemljine površine, sastavom vrlo raznoliko na raznim dijelovima Zemlje. No, tlo nije nužno plodno ni životno.

Tlo je površinski sloj Zemljine kore od kojega je samo 2 – 10 % humus, materijal kojeg redovito spominjemo ako govorimo o uzgoju biljaka. Ali, što je ustvari humus i zašto su biljke o kojima ovisi život na Zemlji toliko izbirljive?Humus (lat. tlo) je, za razliku od svega tla, puno organskog materijala iz kojeg se oslobađaju hranjiva za biljke. Osim te vrijednosti za biljke, humus je koristan i za samo tlo jer mijenja fizikalna svojstva tla; težinu, toplinu, poroznost, pa količina humusa svakako određuje plodnost nekog tla.

Kad pogledamo presjek nekog tla, primijetit ćemo da je najtamniji, humusni dio uvijek na vrhu. Ispod njega je sloj gline, a ispod u dubini stijena. Tako u paleti crno- bijelog, a uglavnom smeđeg svijeta poljoprivredne nade polažemo najviše u najtamnijim slojevima. Humus je taman jer se u njemu nalazi silni organski materijal. Organski materijal potječe od ogromne aktivnosti živih bića koja se odvijaju u površinskom sloju zemlje, na mjestu kontakta tla, vode i zraka. Upravo zato duboko preoravanje i duboko kopanje je štetno za humus jer iziskuje obnovu slojeva živih organizama koji humus stvaraju. Takve vrtove i oranice potrebno je stalno prihranjivati jer se samo tlo ne može obnoviti

Sloj ispod površinskog manje je plodan, u Konavlima bi rekli mrtav, pa bi aktivnost iskopa zemlje bagerima za financijsku korist s ciljem ispunjanja vrtnih gredica i arli okućnica završavala neslavno. Takvu zemlju trebalo je dugo oplemenjivat ili čekat da prispje. A prispjela bi kad bi u njoj zaživio život.

Priroda sama sebi proizvodi humus za svoje potrebe po onom starom provjerenom receptu održivog sustava. Listopadno drveće koje odbacuje svoje lišće ujesen postaje biljna masa koja se, miješajući se s organskim materijalom i vlagom iz tla, vrlo brzo razlaže u podlogu koja život znači. Velika stabla proizvode velike lisne mase jer im upravo toliko prihrane treba, manje proizvodi manje, svatko ustvari za svoje potrebe. No, za zdravo tlo nije dovoljan samo lisni materijal, već i cijeli živi svijet u tlu koji se njime koristi, od kukaca do mikroorganizama koji žive u tlu, od kojih svaki ima posebnu ulogu. Neki se hrane biljnom masom, neki ostatcima njihovih susjeda, a neki su predatori, pa reguliraju broj prvih i drugih. Po jednom hektaru zemlje srednje kvalitetnog tla u površinskom sloju nalazi se 140 kg algi i 10 000 kg bakterija i gljivica, 4 500 kg glista, a ukupna količina živih organizama je oko 25 000 kg i svi vrijedno rade.

Njihovu brojnost nadmašuje genijalnost njihova ustroja i opsega rada. Oni nisu samo zaduženi za obradu, već utječu i na mineralni, stjenoviti dio tla. Svojim izlučevinama otapaju minerale tla, te tako oslobađaju hranjiva za biljke iz oba sloja. Dobra hranjiva podloga za bogati je biljni svijet, a ovaj pak za životinjski koji se svojim izlučevinama i ostatcima pridonosi bogatstvu tla. 

Rudolf Steiner je govorio da je svako tlo koje nije takvo bolesno, što bi za nas danas značilo da je većina tla koji se koriste za poljoprivredu upravo bolesna. Teškim strojevima, pesticidima, herbicidima, mineralnom gnojidbom, paležom oranica i zaraslih površina ubija se život u tlu, a tlo postaje bolesno i s vremenom mrtvo. Kako o njemu ovisi sav ostali život na Zemlji, valjalo bi se prisjetiti metoda kojim su se služili ljudi prije industrijskog doba, koje je omogućilo  poljoprivredni razvoj istovremeno uništavajući tlo.

Prepoznavši zabrinjavajuću situaciju uništenja tla, odnosno nestanka humusnog sloja u svijetu, države polako razvijaju načine zaštite i sanacije tla na zemlji. Tako i temeljem našeg zakonodavstva tlo uživa zaštitu kao strateški resurs i značajna sastavnica okoliša koju kontroliraju Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu unutar koje djeluje Centar za tlo.

No, u vremenu predindustrijskog doba nije bilo potrebe ni za takvim zakonodavstvom ni za mjerama kontrole i ispitivanja. Ljudima je bilo jasno da zemlja mora vrvjet životom da bi iz nje bilo slasti. Kako se siromaši tlo, tako bi siromašna i osjetljiva na bolesti bila i hrana koja je na tom tlu njemu rasla. 

Kultura stanovanja i kulturni krajolik u ruralnim područjima potpuno je bila u službi stvaranja tla. Popločena su samo bila gumna na kojim se vršilo žito, a ceste su bile pokaldrmane. Zemlja je davala život pa se nije pokrivala zaludu, a najmanje iz estetskih razloga. Zemlja je disala, dobivala dnevnu i godišnju količinu vlage i upijala sav organski materijal koji su ostavljali ljudi i životinje za sobom. Životinje su se slobodno kretale i pridonosile kvaliteti tla. Od svega toga je iz te velike inteligentne tvornice izlazio život u svakom pogledu.

Gradnjom suhozidnih pregrada, prepreka, zidova i kaskada stvarali su se prostori u koje se moglo smjestiti biljnu masu koja s vremenom postaje zemlja. Tako je cijelo jadransko priobalje otimalo tlo kršu i goletima preko kojih inače samo vjetar leti. I upravo iz tih manjih i većih škrapa rastao je život, loza, maslina, poljoprivreda. Suhozidom se stvaralo polja. Na tom je tragu jedan od jesenskih posala za djecu i ostale u Konavlima bilo i kupljenje šušnja u vreće i donošenje u štale, odakle se izmiješan s izmetom bacao u vrtove. Ako i nije bilo potrebe za stavljanjem u štale, šušanj bi se donosio u nove škrapice koje su nastajale suhozidnom djelatnosti. Tu bi se bacilo i gnoja kad je vrijeme, a ostalo bi napravilo tlo samo.

Ostatci žetve ne bi se palili, kao ni ostatci sezonskih kultura, sve je završavalo u tlu kao podloga novome životu.

Suvremeni način stvaranja humusnog tla poznat nam je svima kao kompostiranje, odnosno prirodno razlaganje organskog materijala kojim se stvara humus. Kompostiranjem oponašamo procese koji se prirodno odvijaju u prirodi i nekako smo ih povezali samo s malim vrtnim površinama. Za ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju još se uvijek poseže za metodama koje provjereno siromaše tlo, a time smanjuju snagu i zdravlje bilja, konačno slabeći i naše zdravlje.

I mali i veliki poljoprivrednici i svatko od nas ponaosob svojim načinom života može pridonijeti očuvanjem tla, a time i vlastitog života i zdravlja na Zemlji, budemo li svjesni da smo samo mali dio velike priče inteligentne majke Zemlje.