Sveta Barbara u hrvatskoj narodnoj tradiciji

Sjemenje za varu

Raznovrsni su običaji, obredi i divinacije vezani uz kult svete Barbare, kršćanske svetice štovane u zapadnoj i istočnoj crkvi. Njen najveći značaj ogleda se unutar užeg ciklusa božićnih običaja, koji u mnogim krajevima Hrvatske započinje upravo 4. prosinca, na Svetu Barbaru. Tim datumom između ostalog započinje i niz tradicija i običaja sa svježim zelenilom, gatanjima, darivanjem i sličnim obredima prizivanja životne snage, plodnosti, rodnosti, sveopćeg blagostanja kao prepoznatljivim božićnim simbolima drevnog postanja.

U Konavlima je blagdan poznat kao Varin dan uz koji se veže običaj kuhanja vare, uvarka od različitih vrsta žitarica i sočiva. Riječ je o obrednom jelu kao simbolu obilja, plodnosti i blagostanja karakterističnom na širem dalmatinskom području sa sitnim lokalnim ili regionalnim razlikama. U Konavlima je bilo izuzetno važno da je broj različitih vrsta sjemenki u vari neparan, a najčešće je riječ o sedam ili devet različitih vrsta. Prisutni su i drugi ritualni postupci povezani s varom kao obrednim jelom: ritual potpaljivanja vatre na kojoj se vara kuha drvcima iz Varinih balica, što su ih djevojke danima prije blagdana skupljale, uz pjevanje ritualnih pjesmica kojim se priziva obilje stočnog blaga i plodova, proricanje godišnjeg uroda ili vremenskih prilika prema strani na kojoj vara provri u kačulu, bacanje malo vare u vodu za prizivanje rodne godine, a s istim razlogom davala se i životinjama uz blagoslov. Kratki blagoslov izgovarali su i ukućani prilikom blagovanja vare, koja je bila i isključivo jelo toga dana, a pripremala se i pastirima koji su taj dan stoku šibali grančicama lovorike da bi putem prijenosne magije mladost, zdravlje i plodnost prešli sa zelene biljke na životinje.

U mnogim krajevima kontinentalne Hrvatske na Svetu Barbaru se prakticirao običaj sijanja pšenice, što je još jedan ritualni način prizivanja dobre ljetine. Zrnje pšenice stavilo bi se u tanjuriće ili zdjelice te bi se svakodnevno zalijevalo vodom za uspješan rast. Prema rastu pšenice proricalo se o urodu i uopće o blagostanju u nastupajućoj godini. Često se posred božićne pšenice stavljala jabuka i jedna, dvije ili tri svijeće te se pšenica ovijala crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom. U sjevernim krajevima Hrvatske, mjestimično u Slavoniji kao i kod Gradišćanskih Hrvata poznat je običaj pod nazivom Barbarina grana. Ubrala bi se grančica šljive, jabuke ili trešnje, stavila u vodu ili zatakla za križ i svetu sliku uz neku želju i molitve, a ako bi grančica procvjetala do Božića, vjerovalo se da će se u nastupajućoj godini u toj kući djevojka udati ili se općenito cvjetanje grančice smatralo nagovještajem nove ljubavi, braka, prinove u kući, ozdravljenja ili nekog drugog sretnog događaja.

Također, nekoć se darivalo djecu na Svetu Barbaru i u kajkavskoj je Hrvatskoj zabilježeno darivanje dobre djece i kažnjavanje loše, u Slavoniji je običaj prakticiran tako da se jedna osoba zagrne plahtom do zemlje, u jednoj ruci nosi šipkovu grančicu, a u drugoj torbicu s darovima te posjećuje domove u kojima je bilo male djece. Ta bi osoba predstavljala svetu Barbaru koja bi dobru djecu nagrađivala jabukama i orasima, a lošu bi djecu išibala. Nadalje, u krajevima sjeverne Hrvatske vjerovalo se da će kradljivca uhvatiti onaj koji na Barbarinje počne izrađivati metlu i završi je do Badnjaka te odnese na polnoćku. S tom metlom bi domaćin obišao baštine i ako bi lopov došao ne bi mogao otići dok ga se ne bi s tri udarca metlom oslobodilo.

pšenica

Jedan od rasprostranjenijih običaja, a koji je nekoć prakticiran i u Konavlima, jest običaj polaženika, poležaja, položaja, položajnika, položara. Riječ je o prvom posjetitelju koji ujutro na blagdan dođe u kuću čestitati. U Konavlima se vjerovalo da ako prvi gost bude muški, tada će i prvorođeno dijete u toj kući biti muško, a isto je primijenjeno na žensku osobu. Ovaj običaj u Slavoniji je bogat ritualima: poležaj mora sjesti kraj ognjišta, a domaćica ga posiplje žitom, nakon čega poležaj skuplja zrnje žita s poda i daje kokošima.

U nekim krajevima Slavonije i u sjevernoj Hrvatskoj obično su muška djeca išla položajiti, a domaćice bi ih darivale. Iako je u većini krajeva bilo poželjno da u kuću prvo uđe muškarac, ponegdje je u Slavoniji zabilježeno da su se žene ljutile ako bi muškarac prvi ušao jer je to bio znak da će te godine biti više pijetlova nego kokoši. Shodno tome, ženi koja prva uđe u kuću davala se preslica i morala je presti kako bi te godine bilo više lana, a potom bi hranila kokoši kako bi dobro nesle jaja. Svi ovi obredni postupci položajnika imaju panspermijski karakter, odnosno cilj im je prizivanje plodnosti tijekom naredne godine.

Prvi posjetitelj, prikaz
izvor: selo.hr

Bogatstvo božićnih običaja započetih na Svetu Barbaru, od kojih smo najvažnije naveli u ovom prikazu, redom su na razini magije i rituala te se u njima prepliću pretkršćanski i apotropejski elementi kristijanizirani i prilagođeni kršćanskoj pobožnosti. Jednako tako odraz su životnih potreba ondašnjeg stanovništva, ritualizirani kroz magijske postupke prizivanja prirasta i priploda, čineći folklornu baštinu predbožićnog perioda bogatijom i značajnijom.