Josip Juraj Strossmayer i Vlaho Bukovac – Narušene veze

Vlaho Bukovac: Gundulićev san, 1894.
preuzeto iz: Vera Kružić Uchytil, Vlaho Bukovac – život i djelo 1855. – 1922.

Vlaho Bukovac srest će se s dobročinstvom biskupa Strossmayera već na samom početku svog umjetničkog djelovanja. Naime, kad se krajem 1876. godine vratio iz San Francisca i u Dubrovniku, u poznatoj Šarićevoj ljekarni, izložio Sultaniju, jednu od slika koju je donio iz Amerike, skrenuo je na sebe pozornost dubrovačke kulturne i političke elite. Među njima se isticao Medo Pucić, koji je u mladom umjetniku prepoznao neosporan talent te ga savjetovao da slikarstvo studira u Parizu, te se za njega založio kod svog dobrog prijatelja Strossmayera. Pisat će mu:

Radi se o jednom izvanrednom talentu, kakav se — barem što ja znadem — još nije u našoj zemlji rodio, i to baš u struci gdje smo najslabiji — u slikarstvu…

te ga zamoliti za novčanu potporu kako bi se tom mladom umjetniku osigurala inicijalna sredstva za početak školovanja. U znak zahvalnosti Bukovac Strossmayeru šalje sliku Sultanija, ili Pašinica kako stoji u pismu, te obećava da će poslati nešto bolje kad se usavrši u slikarstvu. Medo Pucić u više će navrata tražiti pomoć za Bukovca i od Dalmatinskog sabora i opet od biskupa Strossmayera, poručujući mu: Bukovac je prvi od naše mladosti koji može doći do evropskog glasa.

Tu Strossmayerovu gestu Bukovac nije zaboravio i u znak zahvale poslat će mu na poklon i prvo djelo koje je izložio na Salonu 1878. godine, sliku Crnogorka na obrani, kako bi vidio koliko je uznapredovao u slikarstvu i da potpora koju je od njega dobio nije bila uzaludna.

Vlaho Bukovac, Crnogorka na obrani
KB-1152-2

Ponovo će se Bukovac sjetiti svog dobrotvora, ovaj put možda na poticaj Baltazara Bogišića, i 1891. godine Strossmayeru poslati sliku Mlada patricijka koja je postigla veliki uspjeh na Salonu. Kanonik Franjo Rački, predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u nekoliko navrata pisat će biskupu Strossmayeru da je izložena Bukovčeva slika pobudila izniman interes javnosti.

1892. godine Rački će Bukovcu i njegovoj mladoj supruzi Jelici ugovoriti posjet biskupu Strossmayeru u Đakovo. Bukovac je bio očaran Strossmayerom:

Gledati i slušati njega bilo mi je za oko i za sluh velebnije i zanimljivije, nego li sve katedrale svijeta. Tko nije uživao njegov fini, duhoviti, grandseigneurski razgovor, njegovo milo, domaće biće, njegov takt, njegovu neiscrpivu učenost, a nadasve božansku naravnost, taj ne može da pojmi, da se takav ljudski fenomen rodio u nas! Bilo nam je, kao da smo stigli pod očinski krov.

Bukovac je iskoristio prigodu i zamolio Strossmayera da mu pozira za portret. Biskup ni da čuje o tome, zabilježio je slikar u autobiografiji, ali na koncu nagovorila ga je njegova nećakinja, gospodja pl. Androwsky, koja je u to doba s mužem generalom pl. Androwsky bila njegovim gostom. Ona je odmah uredila stvar i za tri sedmice bio je portrait potpuno gotov. Biskup i njegov kler bili su neobično zadovoljni mojom radnjom.

J. J. Strossmayer, Arhivska zbirka Kuće Bukovac

Ali, nisu samo oni bili zadovoljni, portret je bio izložen 1893. godine na Salonu, a Revue internationale piše: Lik njegova biskupa prozračan je poput magle, ali tako fin, tako produhovljen, da sličnost mora da je zapanjujuća.

Kako Bukovac nije htio uzeti novac za portret, tako je Strossmayer, da se nekako oduži, naručio još jednu sliku a glede predmeta neka se posavjetujem s prijateljem Račkim.

Na povratku u Pariz Vlaho i Jelica su u Zagrebu bili gosti Franje Račkog, a on je zamislio da tema slike bude scena, po umjetnikovom izboru, iz Gundulićevog Osmana. Tom prilikom naručio je i kopiju biskupova portreta za Akademiju, svoj portret i portret Janka Draškovića za Maticu hrvatsku.

Tada se rađa ideja da bi se Bukovac mogao vratiti u domovinu. Obećanja za narudžbe stižu i od vlade, tj. Izidora Kršnjavija, predstojnika za bogoštovlje i nastavu. Riječ je o dekoraciji za zlatnu dvoranu u Opatičkoj ulici, a trebat će izraditi temu iz dubrovačke prošlosti i jednu, tada još nepoznatu temu. Upravo će ta nepoznata tema postati problematična u odnosima Bukovca i Strossmayera. Naime, krajem 1892. godine Bukovac dobiva službenu narudžbu za rečene slike, a tema druge slike koja bi trebala krasiti dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu je Promicanje i unapređenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Héderváryja.

Pismo J. J. Strossmayera Vlahu Bukovcu

Biskupov tajnik Mirko Cepelić savjetuje Bukovca da odbije tu narudžbu. Strossmayer piše Račkom da Bukovac prelazi u tabor naših hrvatskih neprijatelja, a Bukovcu ne odgovara na pisma već to u njegovo ime radi Cepelić. Bukovcu, koji je ipak veći dio života proveo izvan domovine i nije skroz upućen u političku realnost, Cepelić piše da je Héderváry neprijatelj hrvatske kulture i Akademije, za koju ne daje nikakvu potporu te bi bilo ironično da ga se predstavlja kao mecenu i zagovaratelja naše znanosti i umjetnosti te ga moli da svojim imenom ne pokriva javnu sramotu Hrvatske.

Situaciju je razriješio Franjo Rački. U Bukovčevo ime odbija narudžbu te slike, a Strossmayeru piše kao je Bukovac odbio izraditi sliku koja indirektno vrijeđa njegova najvećeg dobrotvora.

Nažalost, ta epizoda, iako je stekla široko odobravanje biskupovih istomišljenika, narušit će odnose između Strossmayera i Bukovca, koji će ostati korektni, ali ne bliski.