Tages i tagetesi – priča o kadifici

U davna vremena na Apeninskom poluotoku u okolici Tarkvinije dok su seljaci orali, na jednom mjestu iz dublje brazde iskočio je čovjek lica djeteta. Orač je povikao iznenadivši se, a oko njega se začas okupilo mnoštvo. Neobični čovjek imenom Tages govorio je mudro i razumljivo, pa se zainteresirana javnost sve više okupljala oko pridošlice. Uskoro su tu bili svi Etruščani. O čemu je točno čovjek pričao, odnosno pjevao, ne znamo, ali prema izvještajima antičkih pisaca, tu se mogao čuti sadržaj takozvane etruščanske discipline, temelja proricanja božanske volje. Bolje rečeno, riječ je bila o zametku vjerovanja da je ljudski život samo mali segment svijeta koji je pod kontrolom bogova. Oni pak svoju volju manifestiraju u svakom djeliću prirode, čovjeku i svim čovjekovim predmetima.

Svako živo biće imalo je unutar sebe informaciju o božanstvu, a Etruščani su zahvaljujući Tagesu, koji je iskočio iz brazde, spoznali i utemeljili nauku i rituale kojima se dolazi do tih božanskih znanja. Usput budi rečeno, opis jednog takvog rituala čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu, poznat kao Zagrebačka lanena knjiga. Poučeni Tagesom, Etruščani su ubrzo razvili sustave proricanja iz iznutrica, biljaka, munja, a razvili su i sustave gradnje, navodnjavanja, donošenja zakona, kao i formulacije zagrobnog života. Uglavnom, čini se da je cijeli sustav napravljen kao pitalice bogovima i upute za iščitavanje odgovora.

Koliko je njihovo uređenje stvarno bilo drugačije, svjedoče i suvremenici. Etruščani nisu bili centralizirano društvo niti su potpadali pod jednoga vođu. Njihovom sudbinom upravljala je božanska volja, ali ravnopravno s njom, i ni manje važan, njihov najveći mogući intelektualni trud.

Također, odnos prema ženama bio je drugačiji. Njihove žene bile su ravnopravne u javnim raspravama i okupljanjima, nakićene i lijepe kako vidimo iz brojnih oslika, a oni odgovorni poštovatelji prirode i ljubitelji umjetničkog izražavanja.

Svi će se složiti koliko je etruščanski svjetonazor bio drugačiji i poseban. Međutim, njihova kozmogonija i mitologija, kao i društveno znanje, ipak su u činjenici dolaska proroka i učitelja iz brazde za vrijeme oranja. Ako izuzmemo ovo potonje, gledajući iz današnje perspektive, svi bi ih za pretke, pa tražeći neku romantičnu povijesnu vezu, ipak je bolje osvrnuti se na silno blago koje nas, doduše kulturološki, povezuje s ovim svijetom.

Naša je veza s Tagesom popularni, uzgajani biljni rod kadifica tagetesa, odnosno nekih vrsta toga roda. I baš kao što je Tages iskočio iz brazde u okolici Tarkvinije, po svim biovrtovima, a i onim drugima, svake godine iskaču kadifice. Carl Linneus 1753. godine opisao je rod Tagetes, no ne znamo je li on autor imena u čast etruščanskog proroka ni što ga je ponukalo da ovaj rod ovako naslovi.

Kadifice, odnosno cijeli rod Tagetes stigao je s američkog kontinenta. Spadaju u porodicu glavočika (Asteraceae). Od naših vrsta najčešće rastu u razgranatoj stabljici, pa ostavljaju dojam grma. Listovi su perasti, cvijeće jednostruko ili pak bogato, u više nijansi, iz čega najvjerojatnije crpimo u našem jeziku ovaj kadifski dio imena.

Kadifice su potpuno jednostavne i nezahtjevne biljke koje prihvaćaju razna tla, a osim što su ukrasne, nezaobilazan su pomagač u gredicama biovrtova. Potiču rast i razvoj drugih biljaka oko sebe, baš poput Tagesa, a učinkovito sprječavaju neke nametnike u vrtovima. Mirišu i svojim cvijetom privlače kukce tijekom cijelog ljeta, a kad već sve usahne, njihovo cvijeće još prkosi zovu zime.

No, nije samo kadifica pomoć vrtu, već i čovjeku. U Konavlima se, koliko je poznato, nije koristila direktno za zdravlje premda nalazimo u literaturi brojne savjete. Primjerice, čajem od kadifice ublažavaju se grčevi od proljeva, pojačava se otpornost na prehlade i jača imunitet. Čaj se daje i za brojne ginekološke probleme, a nalazimo recepte za liječenje sinusa u vidu inhalacija, kao i savjete kako je koristiti za opekotine i ubode insekata.

Mali ukrasni grm seoskih okućnica neodoljivo svojom dobrotom i snagom podsjeća na priču s o Tagesu i etruščanskoj slavi. U mudrosti koja iskoči iz brazde da se zaokružiti cijela vrijedna priča podržavanja i zajedničkog bivanja i u vremenu i prostoru oko nas.