Potkolo

Čilipi, folklor, 1980.

Duga i bogata tradicija glazbenog folklora Konavala se, između ostalog, odlikuje i raznovrsnom plesnom baštinom sačinjenom od nekolicine plesova veće ili manje starine i autentičnosti. Ples je Konavljanima bio sastavni dio nedjeljnog slavlja, naročito slavlja crkvenih blagdana, krsnih imena i prisluge, kao i dio pokladnih i svadbenih običaja. Plesalo se pred maticama i na gumnima, kasnije tijekom 20. stoljeća po taracama gostionica, kulturnim domovima i školama, a plesali su mladići i djevojke učeći se lijepom ponašanju i grabeći prilike za zagledanje. Struktura plesanja mijenjala se pod utjecajem različitih političkih struktura, dok se plesni repertoar mijenjao u skladu s društvenim trendovima najčešće prisvajajući nove, moderne plesove i napuštajući tradicijske oblike plesa koji su opet većim dijelom sačuvani kroz osnivanja i rad folklornih skupina.

Među starinskim plesovima ističe se ples potkolo koji se smatra najstarijim konavoskim plesom. Također, za razliku od drugih plesova koji se plešu i na regionalnoj ili nacionalnoj razini, potkolo, koliko je poznato, ne pleše se nigdje drugdje u Hrvatskoj. To ga čini najznačajnijim konavoskim plesom i izvornim narodnim blagom Konavala, a plesao se i kao obredni ples pri svadbenom običaju bacanja na ruho kad bi dva djevera i dvije djevojke plesale oko nevjestina ruha i pozivali svatove da ga daruju: ajmo igrat, ajmo pjevat, oko ruva nevjestina, ova neve starog svata ima, ona ga je dozivala… Ovo staro svatovsko kolo izvodilo se samo uz pratnju pjesme, a izvan rituala svadbenih svečanosti i uz pratnju mijeha ili mješnica koju je kasnije zamijenila lijerica. Pri tome je  temeljni napjev svatovskih pjesama zadržan u obliku kratke popijevke, što potkolo čini jedinim konavoskim plesom uz koji se obavezno pjeva.

Čilipi

Potkolo je otmjen, decentan i vrlo arhaičan ples koji se izvodi u otvorenom kolu, a Martecchini ga je u 19. stoljeću naslikao u akvarelu te nazvao Ballo canalese aristocratico, odnosno konavoski gospodski ples, što uistinu i jest, jer se po otmjenosti i ljupkosti kretnji razlikuje od svih ostalih plesova dubrovačkog kraja. Porijeklo naziva potkolo tumači se na više načina, a najjednostavnije tumačenje je ono proizašlo iz formulacije igrat pod kolo. Nadalje, tumačenja su povezana s konkretnim plesnim figurama poput početnog koraka plesa, stavljanja lijeve noge pod koljeno desne ili figure mosta ispod kojeg se plesači provlače.

Sam ples izvodi se tako da se oko lijeričara poredaju plesači s kolovođom i glavnom plesačicom koji se drže za krajeve rupca dok se ostali plesači drže za ruke. Ples se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, u kojem se pjeva i koji je sporijeg tempa, plesači krećući se sad desno, sad lijevo, pa natrag i naprijed, poskakuju, a u drugom dijelu, koji je isključivo glazbeno-plesna dionica te je življi, plesači se provlače ispod mosta koji rupcem formiraju prvi plesač i plesačica. Također, treba naglasiti da se prvi dio pleše naoposum, odnosno u smjeru kazaljke na satu, a nakon podizanja mosta plesači plešu u suprotnom smjeru.

Konavosko kolo na kartolini, 1950-ih

Iščezavanje tradicijskih folklornih plesova kao živog dijela narodne kulture dogodilo se najvećim dijelom tijekom 20. stoljeća, pa su tako šezdesetih godina 20. stoljeća istraživači zabilježili da ritmički teško potkolo u Konavlima još znaju izvesti jedino Pridvorjani u Gornjoj bandi te Čilipljani i Popovićani u Donjoj bandi, pri čemu se izvedba između bandi razlikuje u prvom dijelu plesa. Danas potkolo čini sastavni dio plesnog repertoara Kulturno-umjetničkih društava, najčešće uz pratnju tamburaškog orkestra, no zadržavajući svoju arhaičnu melodijsku i koreografsku strukturu, pri čemu svaki pokret plesača teži odmjerenosti, eleganciji i finoći, kao i dostojanstvenom držanju koji odražava svu delikatnost ovog gospodskog plesa.