Konavoske ciglane

ćerpič

Od najstarijih vremena kamen je bio osnovni građevni materijal na području Konavala. Njime su se gradile kuće, utvrde, međe, a za vrijeme Ilira i groblja zvana gomile. Ipak, kao građevni materijal, kamen zahtijeva opsežnu obradu i teško se transportira. Zato se uz kamen i drvo kao osnovne građevne materijale vrlo rano koristi i keramika, odnosno opeka i crijep. Za razliku od kamena, keramika je lakša i jednostavno se oblikuje, ali za njenu izradu u većim količinama potreban je organizirani rad i određeno znanje. Zbog ovih karakteristika keramike Dubrovačka je Republika u zemljišniku iz 15. stoljeća ostavila dva predjela s po tri zlatice zemlje za proizvodnju crijepa i opeke, ili po konavoski kupa i montuna. No, kako je došlo do proizvodnje opeka i zašto se ona u Konavlima nije održala?

Za proizvodnju opeke kao materijal se koristi obična ilovača ili neka druga slabija vrsta gline. Zbog poboljšanja svojstava u osnovni se materijal dodaje pijesak koji sprječava preveliko stezanje, iskrivljavanje i, u konačnici, pucanje. Kao građevni materijal opeka se počela koristiti već oko 7 000 g. pr. Kr. na području Anatolije. Ipak, prvotna opeka bila je samo sušena na suncu i danas se naziva ćerpič. Nedostatak takve vrste opeke bila je poroznost i slabija čvrstoća.

Palje Brdo
Kapetanić, Niko. 2011. Konavle u XV. stoljeću. Matica hrvatska Konavle. Gruda. 

U Mezopotamiji se opeka počela peći oko 4 000 g. pr. Kr. Tijekom upotrebe ćerpiča otkrilo se da bi nakon požara opeka postala čvršća i izdržljivija. Ipak, za usavršavanje pečenja opeke bilo je potrebno mnogo truda, dok se nisu osmislile dovoljno pouzdane peći koje mogu izdržati temperature preko 1000 ℃.  Vrlo brzo nakon toga, civilizacije Mezopotamije počele su koristiti opeku za gradnju zidova, nastambi, ali i reprezentativnih građevina kao što su hramovi i palače. Kao vezivni materijal koristilo se blato ili bitumen, kojim je područje Mezopotamije obilovalo. Upotreba opeke posebno se proširila za vrijeme Rimskog Carstva, ali će u srednjem vijeku na većem području Europe njena proizvodnja biti zaboravljena ili zanemarena.

Ponovno oživljavanje opeke događa se u 12. stoljeću. Početkom gotike, opeka postaje neizostavni materijal za gradnju katedrala i dvoraca. Upravo će njena jednostavna obrada i toplinska izolacija u nekim dijelovima Europe gotovo u potpunosti istisnuti kamen. S druge strane, na području Mediterana, gdje je kamen uglavnom bio bolje kvalitete, a klima je dozvoljavala slabiju toplinsku izolaciju, opeka se uglavnom koristila za unutrašnje uređenje. Tako se koristila za popločavanje poda i izradu arkada. Ipak, znatno veću važnost dobio je crijep. Zbog vodonepropusnosti i lakoće brzo je zamijenio kamene ploče, kao i olovne limove koji su se ranije koristili.

Starinski crijep u Dubrovniku

Dubrovačka Republika ovisila je o trgovini, ali je nastojala izgraditi osnovne manufakture na svome teritoriju. Jedna od tih manufaktura svakako je bila izrada crijepa i opeke. Naselje Kupari u Župi dubrovačkoj ostalo je poznato po proizvodnji crijepa još u 20. stoljeću. Ipak, neki projekti koje je dubrovačka vlada zamislila nisu se održali. Naime, Konavosko polje bogato je glinom, ali je dio njega plavio, pa se proizvodna opeke morala smjestiti na područja koja su u blizini imala vodu, ali gdje nije prijetio strah od poplave. Tako je tijekom podjele zemlje 1427. godine odlučeno da se ostave tri zlatice zemlje na području čilipskog dijela Konavoskog polja zvanog Šaredalj koji je u blizini lokve Šarelja. Isto je napravljeno na području Paljeg Brda na predjelu Kupari ili Kuparica iznad rijeke Vodovađe.

U zemljišnoj knjizi Libro Rosso obje su čestice opisane kao područja proizvodnje cupi et matoni i u državnom su vlasništvu, kao rijeke, lokve i mlinovi. Vjerojatno najveći poticaj Dubrovčanima da pokrenu proizvodnju crepova i cigli u Konavlima bila je opsežna gradnja zidova u Cavtatu i Moluntu, Kneževa dvora i samostana u Pridvorju, kao i moderniziranje utvrde Sokol. Također, toponim Kupari (Kuparica) u Paljem Brdu sugerira da je proizvodnja crepova na tome području postojala i ranije, ali zbog nedostatka povijesnih izvora teško je zaključiti u kojem obujmu.

Čilipi
Kapetanić, Niko. 2011. Konavle u XV. stoljeću. Matica hrvatska Konavle. Gruda. 

Prepreka opsežne proizvodnje u Konavlima zasigurno je udaljenost proizvodnih pogona od mora. Dok su Kupari u neposrednoj blizini mora i prijevoz proizvoda brodom vrlo je jednostavan, konavoske ciglane bile su u unutrašnjosti, čime je i prijevoz bio otežan i neisplativ. Nažalost, za sada je nepoznato koliko su dugo i u kojoj mjeri konavoske ciglane radile, ali je vjerojatno da su korištene za izgradnju dijela objekata u Konavlima.