Međunarodni dan djevojčica

Nikica Drobac, kasnije udata Arbulić, oko 1917.

U dječjoj igri u Drveniku tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća jedna petogodišnja djevojčica srušila je na pod svoga vršnjaka iz sela, nasilno mu oduzela nove crvene papučice i na njegove noge obukla svoje stare opanke. Dok je nesretni dječak ostao plačući zapomagati pomoć, djevojčica je potrčala kroz selo. Umalo, dočekale su je pogrde i batine, morala je vratiti oteto, a dječaka je dočekala poruga i prijezir što ga je ženska svladala. Ne zna se kome je bilo gore.

Danas u našem društvu djeca su djeca, bilo muška bilo ženska. Osim nekoliko fizičkih predispozicija, ženska i muška djeca danas nisu opterećena razlikama koja su teretila naše pretke. Oni imaju iste obaveze, iste predispozicije za rast i razvoj, a razlikuje ih samo njihov izbor uklopljivosti u društveni kontekst u kojemu  preuzimaju uloge odraslih. Žive uglavnom u istim uvjetima, imaju ista prava i jednaki status u društvu. Roditelji ulažu podjednake želje u svu svoju djecu; da imaju sretno djetinjstvo i prosperitetnu budućnost za koju treba znanja i para, rekli bi. Međutim u neka starija vremena te iste roditeljske želje značile bi nešto sasvim drugo.

U tradicijskoj kulturi, kakva je bila u Konavlima, gdje je nakon otkupa od kmetstva glavni prihod bio poljoprivredna proizvodnja i plasman dobara, eventualno nešto trgovine, dječake i djevojčice pripremalo se za buduće uloge muškaraca i žena. Jedino su se u igri i u školi njihove rodne razlike zanemarivale. Sve njihove druge obaveze bile su podijeljene prema poslovima koji su se u društvu dijelili sukladno rodnoj pripadnosti. Tako, na primjer, u pravilu muški nikad ne bi preli vunu, a žene nikad ne bi išle u lov, muški ne bi vezli, a žene ne bi gradile međe, muški bi kovali, žene mele tarace, muški bi škopili, ženske bi muzle i tako dalje, i tako dalje. Crta je oštra i preko nje se nije išlo osim u malim inokosnim zajednicama, ili gdje se ne vidi ili ne može bolje, u ratu, bolesti i jadu.

Korosante 1940.

I nisu samo poslovi bili drugačiji, očekivana ponašanja bila su obojena rodnim statusom. Na primjer, dok su muški mogli psovati, žensko psovanje izazivalo je društveni prijekor. Skladno ponašanje važilo je više za ženu nego za muškarca, pa je već tijekom odgoja među djecom pravljena razlika. Što se jednom dozvoli, drugom se brani, ili po konavoski čim se koza diči, ovca se srami.

Već od sedme godine započinjala je razlika i u odijevanju. Iz zajedničkih bjelačica koje su dječaci nekad nosili i do 13. godine, djevojčice bi počinjale nositi svoje prve košulje i kititi ih vezom, naročito u boljim kućama. Značilo bi to početak i doživotne odjevne razlike između muškaraca i žena. Ta je razlika u drugoj polovici 20. stoljeća polako blijedila, globalni utjecaj učinio je svoje, nošnja je postala opcija, ne obaveza. Danas žene bez problema oblače muške odjevne predmete, što se nekad smatralo prijestupom, pa i sramotom, međutim u našem društvu muškarci ne prelaze tu granicu.

Ženska su djeca u tradicijskom obliku života u Konavlima izrađivala svoja odijela tako da su sudjelovala u proizvodnji vlakana, vezenju, predenju, tkanju i šivanju koliko su mogla i ovisno o tome što se u kući radilo. Stjecala su tako iskustvo za budućnost, koja im je kao ženama bila određena. Sve su započinjale vesti kao male djevojčice da bi do udaje opremile svoje ruho. Od starijih smo kazivačica i literature doznali da su baš one bile zadužene za proizvodnju svile u kućama. Dječaci se nisu ni u to prtili, jedino ako je trebalo starijim sestrama penjati se u murvu i brati lišća. Tako je svila u svom najvećem proizvodnom obliku ipak bila djevojački posao.

Škola Močići, 1938.

Uloga žene u tradicijskoj kulturi vezana je oko tri ključa: potomstva, prehrane i odijela. Svi ostali poslovi raspoređuju se prema mišićima i običaju. U velikim proizvodnim zajednicama na žene bi pali i brojni drugi poslovi. Tako su i ženska djeca odgajana pomažući ženama, kao što su dječaci pomagali muškima iz kuće. Pomoćni poslovi velikih naslanjani su na mlađe predstavnike roda. To je ujedno bio način oblikovanja nove generacije.

Poljoprivredni poslovi također su dijeljeni na muške i ženske, ne u pravilu koliko prema afinitetima, čini se. Poznatije su nam žetelice nego žeteoci, a češći su kosci nego žene koje kose sijeno. Kopali su češće muški, pa i sijali, no rasadnike i kućne vrtove držale su uvijek žene. Trgali su svi, ali ako se trebalo mečit grožđe, gazili bi muški. Samo kad muških ne bi bilo, zadigle bi košuje ženske iz kuće i mečile grožđe.

Međutim, ženska djeca su prije otkupa od kmetstva odnijela veliki teret podložnosti gradskim gospodarima. Tek što bi se iz djece pretvarale u djevojke, iz obitelji su ih slali u službu gradskim obiteljima kojima su služile. Djetinjstva bi prisilno završavala ulogama spravljenica u dubrovačkim kućama, a ova iskustva nisu uvijek imala sretne ishode. Onako mlade i neiskusne nerijetko bi bile žrtve strogih domaćica i pohotnih domaćina. Bježati nisu smjele, a ako bi i pobjegle, a u bijegu ih ulovili, kazne bi bile strašne. Neke su same sebi presudile i okončale svoje živote. Bilo je i sretnica koje su završile u dobrim obiteljima u kojima su stekle znanja i vještine i bile opremljene za udaju.

Samostan Pridvorje

Otkupom od kmetstva i osnaživanjem konavoskih obitelji položaj ovih djevojaka se promijenio. Osim svojih ženskih posala i pripreme ruha za udaju, djevojke su se za razliku od mladića okupljale u svojim djevojačkim društvima pri crkvi, a njihov kulturni život razvijao se kroz mogućnosti koje je vrijeme polako donosilo, od prava na školu do tečajeva šivanja na Singerovim mašinama, sudjelovanja u tamburaškim i drugim zborovima te škole Jelke Miš u Cavtatu i drugih društvenih aktivnosti.

Nakon udaje zauzimale su svoje mjesto u novoj zajednici koje im je pripadalo. No, ukoliko bi se okolnosti promijenile, žene su preuzimale sve muške poslove upravljanja kućom i organizacijom posla. Jedino nisu radile poslove koji su zahtijevali muške mišiće.  

Danas, kad tehnologija odrađuje poslove mišića, razlika muškaraca i žena, a tako muške i ženske djece, gotovo je izbrisana. Male Konavoke igraju ozbiljan nogomet, dječaci dolaze na radionice veza. U incidentu s početka priče, ako bi se dogodio danas, dječak bi puno bolje prošao. Neka rodna razlika ostane tamo gdje joj je mjesto, u intimnim prostorima.