Oj javore, zelen bore

Jeste li se ikada zapitali koja je zapravo razlika između listopadnog i zimzelenog raslinja? Sad je pravo vrijeme za to, kad se zelene krošnje listopadnih stabala boje u žute i crvene, dok istovremeno zimzelenica ostaje naočigled ista.

Priroda je inteligentna i praktična. Razlozi odbacivanja lišća na listopadnim stablima ujesen višestruki su. Kako se smanjuju temperature, smanji se i svjetlost i skrati dan, pa lišće listopadnih stabala prestaje s disanjem i tako ne gubi vodu. Lišće se tako tijekom zime ne može smrznuti, a odsustvom lišća smanjen je i pritisak snijega na grane. Također, prema znanstvenim istraživanjima uvidjelo se da se stabla odbacivanjem lišća zapravo oslobađaju izlučenih štetnih tvari koja su nakupila.

Važno je spriječiti dolazak vode u lišće, pa se kod listopadnih stabala list počinje sušiti. I to tako da se na peteljki lista stvara zadebljanje koje sprečava dolazak vode u list, a bez vode se ne mogu održavati funkcije lista kao tvornice hrane. Pigmenti klorofila, kao glavnog nositelja procesa fotosinteze, raspadaju se, a počinju prevladavati ostali pigmenti koji su za vrijeme fotosinteze bili potisnuti većom količinom zelenog klorofila. Šuma se tek nakratko u jesenjem periodu prošara bojama suhog lišća ovisno o sastavu pojedinog stabla, da bi uskoro odbacila sve svoje lišće i pokrila tlo. Koristi od pokrivanja tla već svi dobro znaju, pa odbacivanje nije puko bacanje, nego pretvaranje u drugi oblik. U prirodi je sve održivo. 

Rasprostranjenost listopadnog i zimzelenog drveća određena je područjem na kojemu raste. Listopadne šume pretežito rastu u hladnijim područjima, dok su zimzelene rezervirane za toplija područja, izuzev četinjača koje rastu u ekstremima. Zimzelene šume vole umjerenu klimu, topla ljeta i hladne zime. Na cijelom su Mediteranu dobro zastupljene, od lovora do bora i čempresa, baš kao i kod nas, zelene su trajne točke našeg krajolika. No, crnogorica, odnosno četinjače žive u ekstremnijim uvjetima, ili s nedostatkom vode ili s nedostatkom svjetla, gdje na godišnjoj razini nema puno prostora za normalno odvijanje fotosinteze.

Njihovo lišće ostaje u funkciji više godina, dakle otpada postupno, novo zamjenjuje staro, bez da se ogoli stablo. Lišće ovih stabala daleko je veće biomase nego od listopadnog, ali istovremeno ima manju učinkovitost fotosinteze. U hladnijim područjima uglavnom sva zimzelena stabla umjesto lišća imaju iglice. Unutar iglica koje su manje lisne površine, manje je i stoma koje ispuštaju vodu, a smještene su dublje u listu. Osim toga, iglice su zasmoljene, kao voskom namazane, da dodatno spriječe gubitak vode.

U konavoskoj umjerenoj klimi svega je raslinja, i zimzelenog i listopadnog. Listopadno drveće izmiješano je s crnogoricom, što se u ovo doba godine naročito primjećuje. Tu se nađe svakakva drveća, ovisno o prilagodbi terenu i borbi za opstanak. Neke vrste rastu brže, neke sporije, neke su visoke, neke niske, neke pak vole toplinu, a neke hladnoću.

Međutim, sva stabla s jeseni prelaze u svojevrsni zimski san. Zaustave kolanje sokova, smanje protok energije kako bi dočekale proljeće. U ovom periodu ne rastu niti se mijenjaju, ne hrane se, baš kao i životinje koje spavaju zimski san. Taj san ili štednja im omogućava da prežive i dočekaju proljeće. Fotosinteza se ne odvija ni kod zimzelenih, bez obzira na to što imaju lišće na sebi. Sokovi se zaustave i vrate u korijen da ne podlegnu niskim temperaturama. U Konavlima se govorilo da kad se sokovi vrate u korijen da se stablo može posjeć i grane podrezat. Ako se prereže stablo kad sokovi idu ko da si živom čovjeku odrezo ruku ili nogu, more bit da će mu i presudit. Sječa se tako odvijala u siječnju ili veljači, prije nego sokovi opet krenu. Takva su drva grijala i gradila kuće. Ona kroz koje je kolala hrana, nije se diralo.

U sklopu naših vjerovanja iliti praznovjerja koja još žive po Konavlima primjećujemo da najčešće listopadna stabla imaju utjecaj na život čovjeka. Bilo da je riječ o dobrim stablima kao što je hrast, odnosno dub, zatim lipa, sveta stabla naših davnih predaka, jasen, breza, javor, kao i razne voćke: oskoruša, jabuka, šipak… Ili da je riječ o onim negativnim, kao o orahu pod kojim se skupljaju vještice, ili trnjini. Stari su štovali stabla kao moćna bića između neba i zemlje, ona su bila svemir sam, slika svijeta kakvog su zamišljali. Kao takva su postajala ukrasi na barjacima, rupcima, simboličke predstave u kolendama i na svadbenom kruhu. 

Njegovalo se osobito simbolički i cikluse kroz koje prolaze listopadna stabla. Radi li se o stanovništvu koje je stiglo u naše krajeve iz nekih drugih, hladnih krajeva, gdje raste listopadno drveće ili se godišnji ciklus listopadnog stabla uklapao u njihove predodžbe života na zemlji, svejedno je. Mijena koja je vidljiva u listopadnom godišnjem ciklusu ohrabrujuća je, dobro se uklapa i u sve dogmatske i vjerske korpuse tumačenja svijeta – naravno, kad je riječ o životu čovjeka. S druge strane, ako je trebalo unijeti simbolike života, u kuće i okolo kuća se korunavalo sa zimzelenim grančicama; maslinom, lovorom, ružmarinom. U kuće je ušao i bor za Božić, a smreku, odnosno Ilijinu kitu su zakićenu nosili na Bjelotinu sve do 80-ih godina prošlog stoljeća, na mjesto nestale crkve. Crkve su posvuda zadijevali u visoke zimzelene čemprese.

I listopadna i zimzelena stabla jednako prežive zimu, samo se jedna odreknu svoga lišća koje nesebično daju svome okolišu da bude života. Život se u njima odvija iznutra, u dubini gdje počinje svijet. Pa je tako i razumljiv stih Oj javore, zelen bore.