Vreteno

Pređenje, žena s vretenom i predivom, Duba, 1959.
Fotografija naslovnice kataloga MIGK-a Neđe panj neđe tanj

Gotovo do početka 20. stoljeća u Konavlima su se proizvodili svi potrebni tekstilni materijali za osobne potrebe i, premda su bogatije kuće redovito dolazile do kupovnih materijala, one siromašnije su sačuvale znanja i vještine velike domaće proizvodnje tekstila. Lan, konoplja, žukva, svila, ovčja vuna i kozja dlaka bile su osnovne sirovine za proizvodnju tekstila, svaka sa svojim specifičnostima, a proces njihove prerade do pređe bio je ženski posao. Predenje se obavljalo isključivo ručno, pomoću kuđeje, koje su u Konavlima bile uglavnom pravokutne, i vretena, drvenog oblog štapića dugog od oko 30 do 40 cm, promjera oko 1 cm, koji je po sredini zadebljan, dok se prema krajevima konusno sužava u dva oštra vrha.

Izrađivali su ih muškarci, a osim najjednostavnijeg oblika bilježimo i vretena s ručkom, kao i ukrašena odnosno izrezbarena. Tijekom 20. stoljeća u upotrebi je bio i kolovrat koji je ubrzavao predenje, no Konavoke su ipak više koristile kuđeju i vreteno jer se tako konac mogao znatno finije zapresti. Osim toga, s kuđejom se moglo presti u pokretu, na paši, na dvoru: Nekad si mogo srest Konavoku s uprćenom balom na plećima, a u ruci vreteno, kuđeja za pasom, da pusta ne dangubi do doma.

Fotografija preuzeta s Facebook-grupe Zavazda Konavle

Naziv vreteno dolazi iz praslavenske riječi verteno u značenju vrtjeti, što obilježava njegovu osnovnu funkciju. Naime, okretanjem vretena kratka vlakna s kuđeje uvijaju se u čvrstu kontinuiranu nit, pređu koja se ujedno i namata na vretenu. U Konavlima se vreteno koristilo za sve male konce. Iskartana vuna se stavlja na kuđeju te se preko vretena zapreda konac. Vuna se zapreda, lan, i svila ova što je progrižena, nju spajamo od malih. Kučina, ona bi se rukama čistila onda bi se na vreteno stavila i onda se zapredala. Vretenom se zapredalo i prepredalo imbrišim isto tako, ali na način da se on baco, ne bi se ko vuna držo u ruci, nego bi se baco da se odvrti. I onda bi se bacio, to ne spajamo u konac nego ga prepredamo. S vretenom možeš radit šest, sedam različitih poslova. Možeš zavijat vunu, možeš prepredat, zapredat… To ti je vještina.

Također, vreteno se koristilo i za namotavanje prediva u dužini lakta na motovilu, štapu na čijem su vrhu vilice, a u dnu rupa u koju se zabode vreteno. Konac se namata od vretena do vilica, a kasnije je motovilo zamijenjeno vitlenicom, rotirajućim drvenim pomagalom u obliku dviju letvica križno postavljenih na postolje, na čijim su krajevima probušeni otvori za vretena na koja se sukala pređa za tkanje: svaki krak križa je imo po tri rupe za vreteno tako da su se mogle tri veličine motat, a bila je vitlenica veća za vunu, a manja za svilu.

Vretena stalnog postava Zavičajnog muzeja Konavala

Osim što je vreteno zbog svoje osobine vrćenja odnosno okretanja oko svoje osi imalo svoju funkciju, često mu se radi toga pridaju i druga, mahom mistična značenja. Kao povijesno najstariji alat za predenje korišten u brojnim svjetskim kulturama i civilizacijama, postao je simbol života i kontinuiteta tijeka vremena, a u mitološkom aspektu najčešće pripada ženskim božanstvima koje na njemu vrte nit sudbine, to jest navijaju niti ljudskog života… Otuda potječe i bojazan od uboda na vreteno, koji je u sadašnjici najčešće povezan sa svjetski poznatom bajkom o Trnoružici, ali taj drevni strah prisutan je i u Konavlima, pa se i danas može čuti “ma nedobog ubos se na vreteno”.

Osim straha od uboda bilježimo i vjerovanja vezana uz izradu, to jest đejanje vretena: znaš li da oni koji prave vretena dobiju samo žensku đecu, a svakako i u konavoskoj usmenoj predaji bilježimo vreteno kao vilinski rekvizit ili rekvizit suđenica, i to od onaj učinjen od zlata. Suđenice su u grčkoj mitologiji božice sudbine (Lahezis, Klota i Atropos), prelje koje pletu niti ljudskih života, a u slavenskom vjerovanju to su tri vile koje po djetetovom rođenju dolaze odrediti njegovu sudbinu i dan smrti. Ispreplitanje ljudske sudbine s tkanjem, suđenicama i presijecanjem niti prisutna je i u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, točnije, Sutonu. Također, u konavoskim pripovijestima vreteno je često alat koji spaja ovozemaljski i onozemaljski svijet, ljude i vile, pa tako bilježimo njihove susrete poput onog kad je jednoj pastirici palo vreteno u jednu jamu na paši, a vila, koja je boravila u jami, uzela je pastirici vreteno i pozvala pastiricu da siđe… ili kako je siromašnoj maloj koja je čuvala ovce na paši, palo vreteno u spilju i vilica koja je boravila u spilji upućuje siromašnu malu da je vreteno u njezine majke kod koje će naći jednu staru vilu…

Pripovijesti se nastavljaju, a za vreteno na kraju možemo reći, bilo ono ljudsko ili vilinsko, bilo da navija niti pređe ili niti ljudskog života, najbitnije je da se okreće.