Agrum – konavoska industrija

Konavle su do početka 20. stoljeća bile isključivo agrarna sredina, okrenuta poljoprivredi i pomorstvu. Poljoprivreda se tek u 19. stoljeću počela okretati znatnijoj proizvodnji proizvoda namijenjenih prodaji, u prvom redu vina. Nakon bolesti vinove loze krajem 19. stoljeća, u svrhu bržeg podizanja novih vinograda, počinju se organizirati seoske zadruge. One su osmišljene po principu da zadrugari zajedno plasiraju svoje proizvode na tržište i zajedno nabavljaju sjeme, gnojivo i ostale poljoprivredne potrepštine. Time se stvara firma posrednik koja lakše plasira i osigurava zadrugarima siguran otkup.

Zadruge u Konavlima naglo se razvijaju i uglavnom uspješno posluju do Drugog svjetskog rata. Ipak, nakon rata pojavljuje se politički problem za zadruge i ideja kolektivizacije. Naime, državne vlasti nastojale su provesti općedržavnu kontrolu proizvodnje. Samim time, zadruga čiji su članovi mali poduzetnici koji zajedno plasiraju proizvode bili su velika prijetnja toj politici. Prvi korak bio je uništenje kulaka, odnosno bogatijih seljaka koji su uglavnom imali i veće površine obradive zemlje, pa je zbog toga donesen zakon kojim se ograničava površina zemljišta koju obitelj smije posjedovati. Tako je država oduzela znatne površine u Konavoskom polju i na Konavoskim brdima. Drugi korak bio je stvoriti konkurentne organizacije zadrugama, koje su po uzoru na SSSR nazvane kolhoze, a kasnije preimenovane u zadruge. Za razliku od konavoskih zadruga, kolhoze su dobivale državne potpore i točno propisanu proizvodnju. Unatoč tome zadruge su se održale, ali o njima jedan drugi put.

Kako projekt kolhoza nije bio izrazito uspješan, vlasti su odlučile uložiti u vinogradarstvo na oduzetim posjedima. Ovu ideju znatno je potpomognulo prokopavanje kanala rijeke Ljute 1958. godine, čime se postigla meliorizacija tla. Uz to, premještanjem zračne luke iz Konavoskog polja na močićko-čilipski plato, oslobodio se dodatni prostor za poljoprivredu u Polju. Konavle su dotad bile poznate kao veliki proizvođač vina, ali nije postojala moderna prerada vina. Zato je odlučeno da se na Grudi izgradi postrojenje vinarije s kapacitetom od 250 vagona. Projekt je ostvaren 1962. godine, i usprkos činjenici da vinarija nije u cijelosti završena i da je te sezone tuča znatno oštetila vinograde, prerađeno je 170 vagona vina.

Vinarija je bila u vlasništvu državne tvrtke RO Agrum, kojemu je pripao velik broj poljoprivrednih čestica s ciljem sadnje novih vinograda. Vinarija se proširivala nekoliko puta, a 1980. godine postigla je svoj konačni kapacitet od 770 vagona. Tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća znatno se povećava broj vinograda u posjedu Agruma pa i kazivači često kažu kako je vas cijelo Poje bilo u lozi.

Osnovni problem vinogradarstva bila je niska kvaliteta grožđa sorte kadarun. U Konavlima je najviše vinograda bilo zasađeno baš tom sortom, pa se pristupilo sadnji vinograda sorti od kojih se dobiva kvalitetnije vino. Uz to, stručni djelatnici Agruma uspjeli su sačuvati od propasti staru konavosku sortu malvasiju koja je brzo brendirana kao vrhunsko vino.

Osim što se poduzeće Agrum bavilo proizvodnjom vina, držalo je trgovine mješovite robe od Dubrovnika do Boke kotorske, gdje bi prodavao i svoje proizvode. Iduća velika investicija bila je izgradnja moderne mljekare i farme krava. Već su 1969. godine RO Rudine iz Dubrovnika organizirale mljekaru u Konavoskom polju, ali Agrum preuzima njihov prostor i podiže modernu mljekaru i farmu krava 1973. godine. Mljekara je nekoliko godina uspješno poslovala, ali se na kraju pokazala financijski neodrživom.

Svakako jedan od najzvučnijih agrumovih projekata bio je izgradnja elitnog restorana Konavoski dvori u Ljutoj. Kazivači se sjećaju: u Dvore su išli domaći judi, najviše Jućani, ali nijedan strani državnik nije mogo doć u Grad, a da ne pođe u Dvore. Uz Konavoske dvore, Agrum je otvorio još nekoliko objekata, uključujući restoran u Moluntu i pekaru u Dubrovniku.

Naslućivanje kraja uspješnog poslovanja dogodilo se 1979. godine, kada se RO Agrum povezuje s RO Rudine i RO Budućnost. Tada se formira SOUR Dubrovkinja, a Agrum potpada pod Dubrovačke podrume, što je proizvodno poljoprivredni dio Dubrovkinje. Problemi Dubrovkinje bili su u sveobuhvatnom spektru usluga pa je broj radnika bio izrazito velik. Prva od Agrumovih investicija koja je posrnula bila je mljekara, a proizvodnja vina i prodaja alkoholnih pića počela je opadati već 80-ih godina zbog izrazite inflacije, velikih poreza na alkohol, što je rezultiralo sveopćim unutarnjim švercom alkoholnih pića. Megalomanska ideja proizvodnje znatnih količina vina, niske kvalitete i manjih količina vrhunskog vina nisu više bile održive na tržištu. Ipak, posljednji udarac konavoskom gigantu donijet će Domovinski rat, pa će zbog agresije potpuno propasti proizvodnja mlijeka i vina.

Premda Agruma više nema, u Konavlima i danas pod drugačijim okolnostima rade pogoni koje je Agrum pokrenuo, kao što su vinarija i Konavoski dvori. Svako vrijeme nosi svoje, pa ga svi i različito pamte. Neki će ipak istovremeno sa žalošću i veseljem pamtiti uzrečicu iz 70-ih godina Mala moja, ako te nitko neće, uzet će te Agrum poduzeće.