Mjenduli

Malo što može ostati u sjećanju kao dječje radosti. Prođemo li Donjom bandom i pitamo li danas odrasle ljude da nam kažu neko omiljeno sjećanje iz djetinjstva, često ćemo čuti neku priču o mjendulima. Na gotovo prustovski način kazivači opisuju miris mjendula koji se širio kućom, korać ili macu na pižulu pred kućom gdje su s nekim od starijih tukli mjendule. Kao i svaka druga igra, tučenje mjendula redovno bi završilo plačem kada bi se netko udario po prstu.

Mjednuo (lat. Prunus dulcis) spada u listopadna stabla porodice ruža, podrod badema i rod šljiva. Iako ovo rodoslovlje na prvu ruku malo zbunjuje, mjenduo strukturom stabla znatno nalikuje šljivi i praski s kojima je u rodu, a zbog izrazito lijepog cvata svojom ljepotom se može mjeriti s najljepšim ružama. Stablo naraste do 10 metara visine tvoreći piramidalnu razgranatu krošnju. Deblo može doseći promjer od 30 cm, dok je kora u mladosti glatka i sivo-zelena, a kasnije postaje siva i ljuskasta. Grane mjendula su gole i bez trnova, a listovi su naizmjenični te smješteni na kratkim peteljkama. Plojka lista izdužena je i šiljasta, s nazubljenim vrhovima te duga do 12 cm.

Premda se u ostatku godine stablo mjendula ničim posebno ne ističe, u veljači ono pruža pravu čaroliju jer je prvo cvjeta od svih voćki i kao da budi prirodu iz zimskog sna. Cvjetovi su naizmjenični, dvospolni i pojedinačni, a promjer im je do 2 cm. Cvijet se sastoji od čaške koju čine 5 lapova i vjenčić s do 5 latica bijele ili blago ružičaste boje, dok su prašnici mnogobrojni. Kao listopadno stablo, mjenduo prvo potjera cvjetove, a tek zatim mlado lišće. Ipak, kada pruži svu raskoš umrtvljenoj prirodi, on je i najranjiviji. Cvijet mjendula osjetljiv je na temperature ispod nule i jak vjetar pa su mu prekala i bura najveći neprijatelji.

Ako je dobro pozicioniran i ako preživi česte zimske prekale, kao i sve 3 marčane bure, mjenduo će razviti plodove, sivo-zelene dlakave koštunice. Koštunica je ustvari zaštitna mesnata opna koja se otvara u jesen, odnosno 7 do 8 mjeseci nakon cvjetanja. U njoj se nalazi tvrda i glatka smeđa ljuska prekrivena s puno rupica. Ljuska je otporna pa se duže vrijeme može skladištiti, a kazivači će reći: jedne godine, baš pred rat, je bilo mjendula više nego obično pa smo ih spremili na tavan u vreće i još iza rata smo ih tukli. Ono što je ostalo, što miši nijesu razvukli. Razbijanjem ljuske otvara se goli, spljošteni plod smeđe boje.

Mjenduo svoj latinski naziv vuče od grčke riječi proumnon što znači šljiva, zato što pripada rodu šljiva, dok dulcis dolazi iz latinskoga i znači sladak, kako bi se razlikovao od svog divljeg rođaka koji je gorkog okusa te u većim količinama smrtonosan. Najvjerojatnije potječe s područja Srednjeg istoka i južne Azije. U Kini se kultivirao već u 10. stoljeću prije Krista, a svoj put na zapad doživio je nekoliko stoljeća kasnije. Na Jadran su ga najvjerojatnije donijeli Grci te je od tada neizostavna biljka naših pejzaža.

Premda je stablo mjendula otporno na niske (- 20 ℃) i visoke (40 ℃) temperature te sušna razdoblja, osjetljivo je na bolesti i nametnike. Zato se češće navrće na otporniju biljku kao što je gorki mjenduo ili šljiva. Na taj način stablo može doživjeti i do 130 godina. Mjenduo voli duboko drenirana i humusom bogata tla jer razvija korijen i do 4 metra dubine. Ipak, uspijeva i na škrtijim tlima. Pri sadnji treba obadat da se posade barem dvije mladice nedaleko jedna od druge jer će tako oprašivanje biti uspješnije. Također, zbog razvoja korijena mjenduo zahtijeva prostor pa ga treba odmaknuti 5 metara od ostalih stabala.

Zbog gore navedenih karakteristika mjenduo je znatno bolje prihvaćen u Donjoj bandi, premda je prisutan u čitavim Konavlima. Nijesi prije mogo proć selom, a da neko nije imo mjenduo. U nas se to dosta više sadilo nego u Gornjom bandi jer podnosi sušu, a nije bilo vode. Za orah si moro naj mjesto đe ima vode, pokonji ćaća ih je čudo posadio, ali osto je samo ovaj na gomili đe su trstike, tu mu ima vode. E, a mjendule si mogo bilo đe, samo da se uiti. U nas njih je bilo kroz Primorje (iznad Konavoskih stijena) ja mislim na skoro svakoj parceli. Nađeš škrip ili đe je dubja zemja, izdubeš jaču rupu i tu ga posadiš. Tamo ih se sadilo jer nijesi moro svako malo oko njih radit, za smokve je bilo daleko, ko će svaki drugi dan ić ih brat i nosi doma, a mjendule je bilo lakše. Sadili su se oni i u docima ođe bliže kuće, samo bi ga gledali tisnu neđe krajem da ne smeta.

Mjenduli su u prošlim stoljećima osvojili Donju bandu, iako nisu bili cijenjeni kao orah zbog veličine ploda i mogućnosti upotrebe. Ipak, danas, kada se sve više prepoznaje njihova vrijednost, sve ih je manje. Plodovi mjendula se koriste na razne načine, od konzumacije sirovih plodova, izrade slastica, od kojih su u Konavlima najzastupljeniji broštulani mjenduli, do izrade bademova mlijeka i brašna. Mjenduli su bogati vitaminom E, vlaknima i mineralima, a osim u prehrani, plod se koristi u proizvodnji ulja za aromaterapije i kozmetiku. O pozitivnim nutritivnim svojstvima mjendula moglo bi se dosta reći, ali spomenimo samo da svakodnevna konzumacija sirovih mjendula štiti stanice od oksidansa, smanjuje vjerojatnost raka i kolesterola, a uravnotežuje krvni tlak i šećer.

Zbog svoje hranjivosti i svojstava mjenduli su omiljena hrana vjevericama. Ove naoko slatke životinje nekada su bili pravi neprijatelj Konavljana iz Donje bande pa će ih stariji kazivači često nazivati pasjim živinama. Ipak, u ovom boju nisu pobijedili ni ljudi ni vjeverice jer je mjendula sve manje, neki su se osušili, neki zarasli u draču, ali nekolicina koja je ostala i dalje u zimskim danima izvlači osmijeh na lica promatrača.