Talijanizacija i kroatizacija prezimena u Cavtatu

Cavtat, 1908.
Izvor: Kapetanić, Niko. 2007. Konavle na starim razglednicama (1898 – 1944). Općina Konavle. Cavtat.

Stvaranje prezimena dugotrajan je proces koji se razvijao od početaka notarijata u dalmatinskim gradovima. U početku se sastavljanjem bilježničke isprave osoba bilježila samo imenom i eventualno patronimom, odnosno imenom oca. To je vidljivo u ispravama gdje je, na primjer Pero Matov tražio nešto od Iva Nikova. Ipak, kako su imena i patronimi postali nedostatni jer je sve veći broj ljudi sastavljao isprave, pa je samim time dolazilo do zabune o kojem se Peru Matovom radi, počela su se usvajati prva prezimena. U prvom redu prezimena je upotrebljavalo plemstvo jer se, osim imena oca, željela istaknuti pripadnost nekom rodu.

Prva su prezimena često bila patronimi koji su se zadržali u više generacija. Tako je Ivo Nikolin postao Ivo Nikolić, a njegova djeca su nastavila koristiti stari patronim, na primjer Nikola Ivov Nikolić. Treba napomenuti da se u dubrovačkoj kancelariji ustalio oblik da ime oca dolazi između osobnog imena i prezimena, dok je u drugim krajevima Hrvatske češće dolazilo iza prezimena. Osim patronima, prezimena su mogla doći od nadimka, zanimanja ili mjesta.

Dio znanstvenika 19. i 20. stoljeća pokušao je preko prezimena ustanoviti pripadnost nacionalnom korpusu. Dugo se smatralo da je osoba s narodnim imenom, odnosno slavenskim, pripadala slavenskom korpusu, odnosno hrvatskom, dok je osoba s kršćanskim imenom pripadala romanskom korpusu. Premda je nesnošljivosti između dva korpusa bilo, o njoj najviše doznajemo iz pisanih izvora koji opisuju ranije razdoblje, promatrajući ga vlastitim predrasudama. Takozvana kroatizacija dalmatinskih gradova u srednjem vijeku tekla je uglavnom mirno i bez većih problema jer su stanovnici gradova znali jezik doseljenika i gradovima je tada trebalo imućno stanovništvo koje će potaknuti razvoj trgovine. Drugim riječima, kada gradovi postanu prenapučeni, počinje i netrpeljivost gradskog i seoskog stanovništva, ali su pisci to predstavljali kao borbu između Slavena i Romana, iako su često i sami slavenskog porijekla.

Veduta Cavtata, 1. polovica 19. stoljeća
Izvor: Vitelleschi, Lorenzo. (ur. Lupis, Vinicije.) 2002. Povijesne i statističke bilješke o dubrovačkom okrugu. Matica hrvatska Dubrovnik, Državni arhiv u Dubrovniku. Dubrovnik.

Dodatnu problematiku predstavljaju bilježničke knjige koje su u početku pisane na latinskom, a kasnije na talijanskom jeziku. U 13. i 14. stoljeću bilježnici su uglavnom stranci iz Italije ili svećenici pa zapisuju imena kako ih čuju, a ako znaju kako se osoba zove, latiniziraju oblik imena. Premda se primjećuje latinizacija, odnosno talijanizacija u kasnijim stoljećima, ona se primjenjuje nenamjerno, s obzirom na to da hrvatski jezik nije standardiziran.

Kroz srednji vijek talijanski jezik postaje lingua franca u trgovini. Kako je trgovina bila jedan od glavnih izvora prihoda velikog broja stanovnika Dubrovnika, a kasnije i Cavtata te ostalih malih luka dubrovačkog kraja, tako su trgovci i pomorci u velikoj mjeri trebali znati talijanski jezik. Zato već krajem 17. stoljeća dio dubrovačkih obitelji talijaniziraju svoje prezime, a po uzoru na njih isto rade i Cavtaćani. Ipak, s njime su se služili samo u poslovnim odnosima, a kod kuće su nastavili pričati materinskim jezikom. Do velikih promjena doći će u 19. stoljeću, kada se uvodi obavezno osnovno školstvo. Kao službeni jezik u Dalmaciju tada je uveden talijanski, što će ostati na snazi i nakon standardizacije hrvatskog jezika.

Zbog povijesnih i arheoloških istraživanja u Italiji, talijanski je jezik znatno dobio na važnosti kao jezik kulture. Popularizacija talijanskog jezika utjecala je i na građane koji su se željeli istaknuti. Tako su neki cavtatski rodovi talijanizirali svoje prezime. Do tada je to bilo sporadično, i uglavnom se događalo zbog bilježnikove ili svećenikove pogreške. Ipak, u svijetu trgovine i pomorstva talijanizirana prezimena bila su prihvatljivija strancima, jer su po njihovom mišljenju bila pitomija i uzvišenija od zaostalih hrvatskih. U Cavtatu nije došlo do sveopće talijanizacije prezimena, ali su brojni primjeri preuzimanja talijanskih grafemskih odlika poput prelaska grafema K u grafem C, na primjer Kazilar u Casilari, kao i dvostruka slova, na primjer Moretti.

Konavoka pred Cavtatom
Izvor: Kapetanić, Niko. 2007. Konavle na starim razglednicama (1898 – 1944). Općina Konavle. Cavtat.

Cavtat je bio izdvojeni primjer talijanizacije u Konavlima, pa se može zaključiti kako se nije radilo o političkom potezu, odnosno osoba koja je talijanizirala prezime nije nužno podupirala autonomašku politiku jer je ta politika bila prisutna i u ostatku Konavala. Vjerojatno se radilo samo o modi i želji za boljim uklapanjem u trgovačko-pomorske krugove. Slična stvar događa se s iseljenicima u SAD-u koji vrlo brzo prihvaćaju anglikanizaciju svojih imena, a često i prezimena.

Prisilna talijanizacija u Konavlima pojavit će se tek u Drugom svjetskom ratu, ali ona neće ostaviti dublji trag u konavoskoj zbilji. Talijanizacija u Cavtatu u 19. stoljeću bila je svojevoljna i slobodna. Zbog ustaljenja administracije i popisa stanovništva stara prezimena su se ustalila i jedini način promjene prezimena bio je administrativnim putem, odnosno na traženje same osobe. Tako je dio Cavtaćana „oplemenio“ svoja prezimena talijanskim sufiksima kako bi si stvorio povoljniju trgovačku poziciju. Ipak, bilo je i onih koji su svoje izvorno talijansko prezime kroatizirali. Najpoznatiji Cavtaćanin koji je kroatizirao svoje prezime svakako je Vlaho Bukovac koji prema obiteljskom nasljeđu do slavenizacije bio Biaggo Faggioni. Za razliku od talijanizacije prezimena, kroatiziranje je slalo jasnu političku poruku identiteta i želju za borbom u svrhu zaštite ideala.