Jarić-grad, Gruda

crkva sv. Ivana, Gruda

Gruda se danas smatra najmlađim naseljem u Konavlima. Razvila se u svom obimu po prolasku željeznice kroz mjesto i postala najveće središte Konavala ako izuzmemo Cavtat. No, i prije željeznice bila je crkvena matica smještena na vrhu brijega/grude oko koje se razvijalo naselje. Veća okolna naselja Tušići i Bačev do također su postojala, a njih i njihove stanovnike pratimo u Arhivu Dubrovačke Republike.

U krajnjem zapadnom dijelu Grude, na području vinarije uz crkvu sv. Ivana u Bačevu dolu nalazi se toponim Jarić-grad. Ako pitate lokalno stanovništvo, neki će vam reći da je toponim nastao zbog jarića koji su se tu othranjivali, što je donekle i logično, ako uzmemo u obzir teoriju da je Bačev dol nazvan po riječi “bač”, što znači pastir. No, toponim Jarić-grad zapravo je tu zbog velike količine keramike (đare) koja se kroz povijest nalazila prilikom obrađivanja zemlje.

Jare, Đare ili Jarić-grad toponim je za ilirsko-rimsko naselje koje se smjestilo u ravnici sjeverno od Bačeva dola, tik uz rub Konavoskog polja. Neobično je jer lokacija nije strateški povoljna, barem kada se promatra njena preglednost budući da se ilirska naselja u pravilu smještaju na uzvišenijim i lakše obranjivim dijelovima. No, Rimljani ovog dijela pacificiraju područje južne Dalmacije te svoja naselja smještaju uz obalu i izvore pitke vode, tako da i nije toliko neobična lokacija, ako je riječ o naselju.

Jarić-grad je smješten u predjelu uz obradivo polje i pitku vodu, te ono najvažnije, uz prometnicu. Rimska priključna cesta koja je spajala dvije prometnice današnje Donje i Gornje bande, dolazila je iz Jarić-grada, a na cestu prema Gornjoj bandi izlazila je u dijelu Ljute, tik uz današnjeg drugog sv. Ivana, uz kojeg je pronađen nadgrobni epigrafički natpis datiran na prijelaz iz 1. u 2. st. te ostatci ville rustike.

U doba Rimskog Carstva, kada se pretpostavlja postojanje Jarić-grada kao naselja, nije bilo rijeke Ljute. Prema predaji, rijeka Ljuta izbila je oko 1000. godine nakon strašne huke, vjerojatno izazvane potresom. Do tada su glavni izvor pitke vode bile druge konavoske rječice i izvori Gornje bande. Akvadukt koji je dovodio pitku vodu u Cavtat, tadašnji Epidaur, kretao je iz današnjeg sela Vodovađa. Uz akvadukt možemo pratiti cijeli niz vila rustika koje su se smjestile na tom području, no ne i naselja. Tako tragove istih nalazimo u Ljutoj, Lovornom, Pridvorju, Gabrilima i dalje, sve smještene uz Gornju bandu. Jedino pretpostavljeno naselje koje se nije smjestilo uz obalu nego usred Konavoskog polja, u Donjoj bandi, je Jarić-grad, uz kojeg je vjerojatno i tada tekla rječica Konavočica. Drugo je također pretpostavljeno naselje Vitoš-grad, no njega smo već spominjali kada smo pisali o Vitaljini (https://blog.migk.hr/2020/09/05/najjuznija-hrvatska-zemlja-visokih-preslica-i-bogate-povijesti/).

Neobično je da je naselje, ako se radi o naselju, smješteno nisko, gotovo na razini Konavoskog polja. Pogotovo ako slušamo priče starijih kazivača, priče o razdoblju prije nego je izgrađen tunel za izbacivanje vode iz Konavoskoga polja. U svima su spomenuti problemi nastali brzom i obilatom kišom koja bi dovela do plavljenja polja, a voda bi se u njemu zadržavala mjesecima. Za pretpostaviti je da se plavljenje, barem u ovako većoj količini, počelo događati tek nakon proboja Ljute. Do tada ga je vjerojatno bilo na dijelovima, u manjoj količini.

sv. Ivan Glavosjek, Ljuta

Danas nam od nepokretnih nalaza Jarić-grada nisu poznati ostatci građevina, iako ta činjenica još uvijek nije isključena budući da nije bilo arheoloških istraživanja, jedino što je još uvijek živo u narodu su toponimi Gomila, Gomilice i Močića gomila. Od gomila danas gotovo pa nema vidljivih tragova. Gomila i Gomilice ostale su samo u nazivu, a nalazile su se negdje na području Bačeva dola. Močića gomila toponim je na koji se smjestila crkva sv. Ivana u Bačevu dolu. Točnije, graditelji groblja i crkve iskoristili su donji dio gomile kao temelj te su napravili nabijeni umjetni brežuljak.

Spominje se da su od pokretnih nalaza pronalažene veće količine keramike, no ne putem arheoloških istraživanja već su se one nalazile prilikom obrađivanja zemlje. Prema zapisima ranijih istraživača keramika je većinom rimskog podrijetla, no ima nešto malo i prapovijesne, tj. ilirske keramike. Vukmanović pak navodi da je lokalno stanovništvo prilikom oranja otkrivalo i željezne predmete te novac, no ne znamo gdje se danas ti nalazi nalaze.

Danas se na dijelovima toga terena koji se obrađuje može vidjeti pokoji keramički ostatak, no zasigurno još puno toga leži dublje u zemlji, pod naplavinama koje je posljednjih tisuću godina stvorila rijeka Ljuta. Možda će neka buduća arheološka istraživanja donijeti prave spoznaje o mističnom Jarić-gradu na Grudi.