Selo Popovići u dvije države

Popovići, pogled s Đurđevog brda

Nakon što je Drugi svjetski rat zahvatio Kraljevinu Jugoslaviju, 1941. godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, a Rimskim ugovorima Konavle se dijele između NDH i Kraljevine Italije. Tako se granica postavlja na liniji Lovorno – Popovići, a u Popovićima je granica postavljena u 5. mjesecu 1941. godine. Pratila je katastarsku granicu Popovići – Komaji, odnosno bila je na samom zapadnom početku Popovića. Granica je podijeljena tako da je obitelj Banac u Popovićima bila u NDH, a dvije obitelji Buškovića, samo 30-ak metara udaljenosti zračne linije, bile su pod Italijom, kao i ostatak sela.

Granica je izlazila na današnju magistralu, đe je kasnije bila farma krava. Tamo je bila glavna karaula, odnosno stražarnica, glavna zgrada koju su i izgradili Talijani, a koja je poslije Drugog svjetskog rata korištena za potrebe grudskog aerodroma. Od kazivača saznajemo da su Talijani imali i bunkere od suhozida i u Pridvorju i u Popovićima, a jedan je bio baš u Banaca na samome prijelazu.

Gore se granica i mijenjala, pa je nekad i Lovorna pripadala Hrvatskom, a ođe u Banaca je išlo sa starom rimskom cestom do Veljega brda. Na Veljem brdu je bila od stare Jugoslavije izgrađena još ’33. vojarna, isto je bila katastarski granica, uglavnom su je Talijani preuzeli. Tu je bilo stacionirano 120 vojnika i imali su topovsku bateriju za obranu s mora, a i kopna… Meni su stari kaživali da je bilo 120 vojnika, a od njih je 40 bilo u službi granice, od Pridvorja do Veljega brda.

Katastarska granica između Komaja i Popovića, 1837. g

Patrolirali su i Talijani i Hrvati, no hrvatski su vojnici imali stacionar u Čilipima. Kazivač nadodaje kako su Talijani imali i dodatnu snagu: ti su ti fidanci stali u Klaića u kući, ođe jednom praznom što je bila. U starom kući u Radića bila je kuhinja, i onda bi kuvar dese minuta prije nego je skuo zvo da dođu na objed, toliko bi ti njima i trebalo da se okupe. A jeli su u trećom kući, sve je bilo organizirano. A mislim da je njihov zapovjednik stanovo doje u Kjajića kućama, onijem dolje na magistrali, di je bila gostiona, pa su se neki Talijani hranili i doje u njega.

Zanimljive su i anegdote o talijanskoj kuhinjji, koja je u ono doba značila nešto drugo nego nama danas: U mene ti je baba vazda govorila da nije bilo lako u to vrijeme imat mačku. Talijani su jeli mačke, pa je baba svoju vazda čuvala u vinici. Jeli su i zmije, pa su došli pozajmit prosuju u babe, ona im dala, a oni biće ubili kravosaca i užegli oganj, kad je ona došla viđet što činu, i kad je viđela onu zmiju na prosuji, rekla im je da jom je ni ne vraćaju!

Talijani kraj crkve Gospe od zdravlja u Popovićima, 1941. godine
Fotografija preuzeta iz Facebook-grupe Zavazda Konavle

Uspoređujući život s obje strane granice, kazivači tvrde: Ipak je nešto boje bilo pod Talijanima jer su nam barem davali jesti, a pod Hrvatskom nije bilo, pa se i švercalo, nešto s ujem, nešto s cukrom, pa bi ih i uvatili i kaznili, ali imali smo mi naše puteve male kroz lozu i kroz šumu pa bi se provukli malo do naših susjeda, u Komajima i tamo. Talijani su nam davali neki fasung, svakih petnes dana na Grudi, dobili bi za famiju nešto malo rizi, nešto malo brašna, i mermelade, a mesa i sira nije nikad bilo ja mislim.

Bila je to vrlo meka granica, dosta je bilo švercanja s talijanske na hrvatsku stranu, pogotovo šećera, sira, razno raznih konzervi, pa se švercalo na hrvatsku stranu i prodavalo ovamo duplo skuplje. Pričali su mi stari da su znali dosta puta kad prolazu neki iz Mikulića, iz Pojica s tim švercom, oni bi još u Boki gore kupovali te malo skupje namirnice, kavu, rižu i drugo, onda bi napisali pisamce mome ćaći ili nekome susjedu, prolazimo točno u toliko i toliko sati preko granice, onda bi ovi zvo Talijane u te ure na piće i reko bi: ‘Imam dobroga pića, prošeka, ovega, onega…’ I tako bi Talijani došli na piće, a ovi bi mirno prošli na konjima.

Na pitanje kakvi su bili Talijani prema Popovićanima, svi se slažu u jednom: Strašno su ti vojeli đecu. Bili su dragi, nijesu bili arogantni, ali su kao vojska bili strašjivi jakom. Nijesu bili ko Nijemci.

Gostiona ispod Kjajićevih kuća, vlasnik Ivo Nikov Klaić s talijanskim vojnicima 1942. godine
izvor: Kapetanić, Niko. 2021. Konavjani, i ovi i oni. Vlastita naklada. Lovorno.

Svi su se kazivači prisjetili učiteljice Roze: Ona je bila prava fašistkinja, Roza Indriti se zvala. Ona je imala crno odijelo i kapu ko šapku, isto crnu, i bila je nacionalist pravi. Stroga je strašno bila, ona i neki vojnik su cijeli arhiv školski izbacili na smeće. Jedino što je vajala za naučit talijanski, svi smo ga uprav naučili. S druge strane, stariji su slabije znali talijanski, a kako su se pokušavali sporazumjeti, potvrđuju nam kazivanja: Jednom ti se stari gore najedio na đecu što su se igrala u pržini pa je došo učitejici i viko na nju: J**em ti Bogare, đeca skakare po pržinare i sve razmetare!, a bio je jedan što je ja mislim tražio propusnicu za činit klak ili su ga Talijani što pitali za klačinu, pa je objašnjavo: ‘Ma mi ne prodare klakare, ostavjare za domare!’

Druga kazivačica nadodaje: Ja sam bila mala i slabo se sjećam tega, ali sjećam se učitejice Roze. Ona je nosila gaće, nama to čudno bilo, žensko a nosi kotulu-gaće… Ma sjećam se ko sade, bila je nako oštra, a dala mi je jednom da pletem čarape Talijanima od vunice, a ja ni drugi razred, maćeha mi govorila ‘sve ste iglice izgubili’, a mi bi puštili malo ovce ispod kuće pa đe ću drugo plesti nego tu, a kad pleteš ispada ko ništa iglice, aaaj… Ma kako je bila zalupana ta učitejica da mi o toliko godina znamo plesti čarape. A čudo bilo, i pasalo.

Bilo je tu i ljubavi, vjerenih i vjenčanih, ali u to doba malo je koja ljubavna priča završavala sretno: Bila je jedna Katica, zaručila se, a možda i vjenčala za Talijana u to doba i kad su krenuli u Italiju, brod je naletio na minu i svi su poginuli. Ne manjka koliko ih je tako završilo.

Satelitski snimak granice između Komaja i Popovića, 2021.

Isto tako, ni talijanska priča u nas nije završila sretno, barem ne za njih. Italija je kapitulirala u 9. mjesecu ’43. godine, neki su se Talijani uspjeli spasiti, neki su se skrili, a neki su i poginuli: sjećam ga se ko sadeka da ga vidim, išli smo na dotrijenicu u školu na Grudu, bilo je za krizmu i pričes, pa je taj jedan vojnik imo teretno auto, vojničko, pa bi nas ukrcali kad bi završila škola, trefilo bi tako, a posje ono kad je zaratilo, onda se svadili Nijemci i Talijani, pa su pucali jedni na druge i onje pri Gospi u poju, onje pala granata, i ubilo i njega i izgurjelo i auto… pa smo žalili ko đeca.

S koje god strane granice Konavljani bili, vajalo je izdržat, pasat će i to, pa su tako bolja vremena ostala lijepe uspomene, a ona malo gora Konavljani su uvijek znali stoički izdržati i okrenuti na šalu, bilo za cjelokupnu situaciju: Ne može se, moj Filipe, preko Grude u Čilipe, bilo za NDH: Lijepa naša, nema brašna, nema uja, nema masti, otiđosmo do propasti. Ili pak po talijanski: Arrivederci Italia!