Utvrda na Prevlaci

Pomorsko ratovanje kroz svoju povijest doživljavalo je razne promjene. Ipak, svoju pravu revoluciju doživjet će u 19. stoljeću. Brodovi drvene konstrukcije koji su nosili nekoliko stotina topova malog kalibra na bočnim dijelovima već će sredinom stoljeća početi prepuštati mjesto brodovima oklopljenim željezom. Izum torpeda dovest će do potrebe za oklopom ispod morske površine. Razvoj topova velikog kalibra omogućio je uklanjanje velikog dijela malih topova i postavljanje nekoliko većih baterija. Također, brodovi koji su se početkom stoljeća pokretali snagom vjetra već su nakon Napoleonskih ratova u većoj mjeri počeli koristiti parni stroj. U početku s velikim kružnim lopaticama na bokovima broda, a izumom propelera na vijku (u brodogradnji najčešće samo vijak ili propeler) brodovi postaju znatno brži i jedra se u sve većoj mjeri izbacuju iz upotrebe.

Samo šturi prikaz razvoja brodogradnje i brodskog naoružanja ukazuje kako je postojanje jake mornarice iziskivalo industrijski kapacitet, velika novčana ulaganja i brojne školovane stručnjake. Mala brodogradilišta na našoj obali koja su do 19. stoljeća proizvodila neke od najnaprednijih jedrenjaka polako gube svoj značaj, jer kalafat s nekolicinom pomoćnika više nije mogao izgraditi brod koristan za ratnu mornaricu. Isto tako, brodovi postaju sve veći i male srednjovjekovne i novovjekovne gradske luke više nisu pružale sigurnu zaštitu novim brodovima, a nisu imale ni prostorni kapacitet za veći broj brodova. U slučaju Habsburške Monarhije upravo će se lučki kapaciteti pokazati kao veliki problem tijekom revolucije 1848. godine.

Glavnina ratne mornarice Habsburške Monarhije nalazila se u Veneciji do 1848. godine. Zbog pobune koja je izbila te godine uvidjela se potreba preseljenja mornarice u „odanije“ dijelove carstva. Tako na važnosti sve više dobivaju Pula kao novo glavno središte i Boka kotorska kao sekundarno središte mornarice. Ipak, sve do pedesetih godina 19. stoljeća bokokotorska luka nije bila znatnije zaštićena. Tada počinje izgradnja sustava utvrda koje su poznatije kao forovi koji su trebali zaštititi zaljev. Kao i brodogradnja, sustav utvrda se razvijao kroz 19. stoljeće. Od prvotnih utvrda s topovima na vrhovima zidina, preko forova s kazamatima, do čeličnih kupola s topovima velikog kalibra i podzemnim postrojenjem. Sredinom 19. stoljeća baš će forovi biti moderne utvrde koje trebaju štititi luku i obalu. Ipak, do početka Prvog svjetskog rata, kada će prvi put trebati obaviti svoju funkciju, bit će izrazito zastarjeli i neučinkoviti.

Jedna od najzaslužnijih osoba za izgradnju utvrda na ulasku u bokokotorski zaljev bio je Lazar Mamula. Rodio se u Vrboskome 1795. godine u pravoslavnoj obitelji. Nakon završetka Vojne akademije u Beču kao inženjer 1815. godine stupa u vojnu službu. Sudjelovao je u više vojnih pohoda po Italiji i polako napredovao u službi, da bi 1831. godine postao satnik. U razdoblju do 1839. godine bio je jedan istaknutijih osoba u utvrđivanju niza utvrda u Splitu, Visu, Hvaru i Tirolu. Njegova vojna karijera sve brže napreduje nakon što je 1841. postao bojnik. Kao izraziti podupiratelj Monarhije istaknuo se u borbama 1848./1849. godine kada je postao pukovnik, a ban Josip Jelačić imenovao ga je rukovoditeljem „Glavnog vojnog stožera Austrijskog Carstva“ u Hrvatskoj. Zbog zasluga u slamanju revolucije odlikovan je s više ordena od Franja Josipa I, ali i od ruskog cara Nikole I, te je uz to dobio titulu baruna 1849. godine. Već iduće godine dobiva čin generala bojnika i zapovjednik je garnizona u Dubrovniku i Kotoru, a 1853. godine čin podmaršala. Karijeru će završiti s činom generala topništva koji je dobio 1865. godine, nakon što je od 1857. godine bio uspješni upravitelj, a od 1859. godine i zapovjednik Dalmacije. Lazar Mamula umrijet će 1878. godine u Beču.

Lazar Mamula

U razdoblju kada je bio zapovjednik garnizona u Dubrovniku i Kotoru, Lazar Mamula posebno se posvetio ideji utvrđivanju Boke kotorske kao sigurne luke. Isprojektiran je sustav triju utvrda na samom ulazu u zaljev. Sa zapadne strane tog sustava prema odluci iz 1856. godine trebala je stajati utvrda Ponta Oštro na Prevlaci. Ona je uz forove na rtu Arzi i otočiću Rondoni osiguravala uplovljavanje brodova u bokokotorski zaljev. Uz utvrdu je postavljen svjetionik i nekoliko baraka za vojnike. Koliko je Mamula bio važan za izgradnju utvrda govori i to da je otočić Rondona preimenovan u Mamula.

Utvrda se nalazi na samom vrhu poluotoka na Ponti Ošto. Sastoji se od 4 razine, od kojih je najdonja razina utvrde okrenuta prema otvorenom moru i zaljevu, druga prema zaljevu, treća prema otvorenom moru, a najviša, četvrta, prema poluotoku. U cijelom kompleksu utvrde nalazi se 40 kazamata, zatvoreni dijelovi utvrde gdje je postavljena topnička baterija koja se pomiče lijevo i desno uz pomoć sustava tračnica.

Kroz svoju povijest utvrda na Prevlaci najznačajniju je upotrebu imala do kraja Prvoga svjetskoga rata kada više nije mogla obavljati svoju prvotnu funkciju. For na Ponti Ošto bio je osuđen na propadanje, jer je korišten tek u manjoj mjeri kao pomoćni objekt nakon Prvog svjetskog rata. Sve do 2017. godine kada je utvrdu Republika Hrvatska darovala Općini Konavle, činilo se kako će predstavljati još jednu ruševinu nekada bogate povijesti. Ipak, do danas je uz pomoć Društva prijatelja dubrovačke starine utvrda znatno sanirana, a ako sve nastavi teći po planu, za nekoliko godina će Konavle biti bogatije za još jedan muzej, s akvarijem i popratnim uslužnim prostorima.