O badejima ili sikavicama je riječ

U Konavlima je badej bodljikava zelen koja u proljeće krene rasti kao sve ostale naše glavočike, žućenice i čevčezi, samo nešto robusnije i bodljikavije. Poljoprivrednici ga nikako ne vole jer je uporan korov, a zovu ga još gljetavac. Brzo se širi po docima, uporan je i čvrst. Stari kazivači prisjećaju se kako su ga kao djeca skubli iz dolaca i parali ruke na njegovim bodljama. A ako ga ne bi poskubli, on bi narastao. Veselili su se jedino staglini koji bi se hranili njegovim sjemenkama i tako ga sjemenili naokolo.

Premda je većini Konavljana badej jedna vrsta, pod ovim imenom krije se veći broj biljaka i red je da ih barem nekoliko upoznamo. Posebice kad je jedan od njih sad već svima poznati izvor silimarina, lijeka koji se koristi za zdravlje jetre. Silimarin kažu daje sikavica, a pod naziv sikavica Dalmatinci trpaju sve one biljke koje Konavljani trpaju pod pojam badeja. No, silimarin se ipak izlučuje samo iz jedne.

Osim Dalmatinaca i Konavljana, i magarcima je svejedno koja je vrsta, što potvrđuju i latinska imena roda ovih biljnih vrsta. Magarci tako i službeno imaju svoje, magareće zelje… Latinski naziv za rod ovih biljaka Onopordum u slobodnom prijevodu je onaj koji nadima magarca, što je prvi zabilježio Plinije. Vrsta Onoporduma ima veći broj, a u našem kraju dva najmanje.

Magarci, jadne trpeće životinje jele su što nitko nije i održavale čovjeka u škrtu kamenjaru. Sve što bi proljećem zeleno niklo, pošteno se dijelilo: ljudima sve one mekše glavočike¸ žućenice i kiselice, trave ovcama, makija kozama, a magarci su se sladili badejima. Poznavali su oni i gore od toga, na primjer pruće od loze, kojima ih se hranilo početkom godine kad više nema ničega, prije nego priroda uputi s novom zeleni. Kuhali su se i za prace s ostalom zeleni. Mladi badeji jestivi su i ljudima, ali ljudi su ga jeli samo kad ne bi bilo ničega drugoga. Zabilježeno je da se i korijen jeo, čak mljeo u brašno. Glad ne bira kad se badeja jelo, ali ako je bilo bilo čega drugog, on je ostajao kao hrana magarcima: ne jela ti ja badeja! kaže naša kazivačica.

Zajedničko svim badejima našega područja je da kad razvije stabljiku ode u veliku visinu i ostaje uspravno kad sve druge slomi suša i ljetna žega. Ima ljubičasti, prepoznatljiv cvijet kojemu se svi dive, ali nitko mu osim kukaca ne prilazi zbog bodlji stabljike. Tako su upravo bodlje pridonijele opstanku ovih vrsta na terenu, i od životinja i od biljaka. Cvijet badeja je medonosan, pa ćemo početkom ljeta uvijek vidjeti kukce kako uživaju na purpurnom cvatu. Na livadama se kosi zajedno sa sijenom i postaje dio zimske hrane za domaće životinje.

Najčešći badelj kod nas je Onopordum illyricum, a poznamo ga još ponegdje u Konavlima kao gljetavac, divlji artičok, ilirski kravačac, veliki badelj ili ilirska bodljača. Ovaj badelj, odnosno magareće zelje, dvogodišnja je biljna vrsta iz porodice glavočika (Astraceae) koja u proljeće izbija mladim plavičasto-zelenim listovima formiranim u rozetu. Listovi su rubno nazubljeni u bodlje, sjedeći, a kako se stabljika razvija, sve su manji. Stabljika je bodljikava, pri vrhu razgranata, a na vrhu svake grane tijekom srpnja i kolovoza se razvija jedan do dva cvijeta. U to je vrijeme i stabljika i lišće sivkasto-bijele boje, a doseže visine do dva i pol metra. Cvijet je ustvari cvat, skupljenih purpurno ljubičastih cvjetova u čašicu, iz čega se razvijaju plodovi u obliku roške. Raširen je po Sredozemlju i nalazimo ga u Konavlima posvuda, od primorja do obronaka Sniježnice.

Za Konavljane postoji još jedna vrsta koju se naziva gljetavac, ljetavac, koje će drugi Konavljani nazvati badej. To je poljski osjak ili poljski čičak latinskog imena Cirsium arvense. Također iz iste porodice, uporni korov obrađenih površina kojemu visina teško prelazi preko 1 metra. Listovi su mu naizmjenični, lancetasti i goli, donji na peteljkama, a gornji sjedeći. Cvjetovi su tamnoljubičasti, samo dosta manji od velikih badeja.

U Hrvatskoj osim ilirskog kravačca ili po naški, magarećeg zelja (Onopordum illyricum), postoji još jedna vrlo slična vrsta, opet magarećeg imena, a to je takozvani obični kravačac (Onopordum acanthium), poznatiji kao magareći trn. I ovaj je, kao i prvotni badelj, veliki, uspravni u gornjem dijelu razgranate stabljike, doduše nešto manje visine od prvoga. Listovi su naizmjenični i sjedeći, lancetasti i ovalni, sivkasto-plavi i jako bodljikavi. Većinom je jestiv, a osim korijena i mlade rozete zabilježeno je da su jestivi ovojni listovi na cvjetnim čaškama baš kao kod artičoka, a slično se i pripremaju.

Najpoznatiji badej na današnjoj sceni je onaj koji je sebi uzurpirao naziv iz dalmatinskog korpusa nazivlja – sikavica, a riječ je o Silybum marianum, koji je prepoznat kao veliki biljni lijek za bolesti jetre. Kad se na fitoterapijskoj sceni kaže sikavica, svi znaju da je riječ o ovoj vrsti. Iz sjemenki ovoga badeja ekstrahira se silimarin koji se koristi kao popularni lijek za jetru.

Tako sikavica, iako je ovim čestim domaćim badejima naoko slična, pogotovo po cvijetu i tome što je hrana magarcima, ipak ima neka posve drugačija obilježja. I veličinom i građom nalikuje spomenutim badejima, no na njenu listu, koji je zeleniji, karakteristične su bijele mrlje i manje bodlje. Donji listovi su joj sjedeći, a gornji su srasli sa stabljikom. I oni su bodljikavi i žilavi. Za razliku od prethodnih badeja, njoj je cvijet okružen trnovitim ovojnim listićima.

Silybum marianum, list

Ona se kod nas vodi u crvenoj knjizi zaštićene prirode kao gotovo ugrožena vrsta. I ona je sva jestiva, no za fitoterapijsku upotrebu koristi se sjemenka iz koje se izlučuje silimarin, aktivni sastojak sikavice. On pomaže popraviti oštećene stanice jetre od alkohola, lijekova i drugih otrovnih tvari. To djelotvorno sredstvo uspješno čisti jetru od otrova, a stari Grci njome su se koristili protiv zmijskih otrova i otrova zelene pupavke. Kod nas je također zabilježeno vjerovanje da se badelj koristio kod zmijskih ugriza, no ne znamo o kojoj točno vrsti je riječ. Ovo je jedini badej koji je doživio poljoprivredni uzgoj u Hrvatskoj. Za potrebe farmaceutske industrije uzgaja se na poljoprivrednim gospodarstvima te se, osim za potrebe ove industrije, dodatno plasira u prodaju u obliku granulata i čaja koje proizvode domaći OPG-ovi i manji poljoprivredni proizvođači.

Nažalost, u Konavlima ga u uzgoju još nema. Nama su badeji služili, osim u sijenu i kao hrana životinjama, i za zatvaranje prilaza rasadnika manjim životinjama, za ograđivanje tek niknulih malih biljaka ili pak za škerce, odnosno podmetanja, kad je trebalo kome se narugati pa mu napuniti slamaricu badejom i zabaviti društvo tuđom patnjom.