Vlaho Bukovac i Medo Pucić

Vlaho Bukovac: Portret Meda Pucića, 1877.
KB-945

Kad je 1877. godine Vlaho Bukovac, zahvaljujući preporuci i pomoći pjesnika i publicista Meda Pucića, svoje obrazovanje umjesto u Rimu započeo u Parizu, teško je bilo naslutiti da će budući slikar u tolikoj mjeri utjecati na razvoj hrvatske umjetničke scene. Međutim, te sumnje nije imao dubrovački vlastelin Pucić, i možda premalo naglašavamo taj njegov inicijalni, ali važni utjecaj na budućega slikara. Medo Pucić, kako nam je poznato, imao je važnu ulogu na političkoj i kulturnoj sceni, ne samo Dubrovnika nego i Hrvatske, a i šire.

Vrativši se iz San Francisca, gdje se amaterski počeo baviti slikarstvom, Bukovac sa sobom donosi nekoliko ulja na platnu. Jedno od njih, sliku nazvanu Sultanija, mladu ženu u orijentalnoj odjeći, udobno zavaljenu na divanu, Bukovac će izložiti u poznatoj Šarićevoj ljekarni na Stradunu. U nedostatku izložbenog prostora u Dubrovniku upravo je Šarićeva ljekarna, na mjestu nekadašnje ljekarne Domus Christi, a koja je bila živo društveno mjesto, služila i u te svrhe. U njoj su se rado okupljali ljudi iz dubrovačke kulturne i političke scene i razmjenjivali svekolika mišljenja i ideje. Puno više od lamentiranja, kako stoji u crtici iz 1908. godine prilikom obilježavanja stogodišnjice osnutka Šarićeve ljekarne u novini Crvena Hrvatska koja podrugljivo piše: Ona je bila padalo ‘zadnjih gospara’, koji su se tu sastajali, da oplakuju ‘otet im mili dar slobodu.’

Slovinac, br. 2; god. I
16. 5. 1878.

Bukovac će kasnije portretirati i Rafa Šarića, vlasnika apoteke, ali i još nekolicinu onih koji su zalazili u tu spičariju. Između ostalih, tu su navraćali Medo Pucić i brat mu Niko Veliki, Luko Zore, Pero Budmani, Bepo Bona, Antun Kaznačić i mnogi drugi. Ali, baš će grof Medo Pucić prepoznati u mladiću, koji se krajem 1876. godine vratio iz Amerike i sa sobom donio niz slika, izniman talent.

Josip Bersa u svojoj znamenitoj knjizi Dubrovačke slike i prilike zapisao je: Tih dana sretao si dičnog vlastelina, gdje na ulici pokazuje prijateljima plavokosog mladića, koji se jamačno nije nadao tolikoj popularnosti, pa je bio zbunjen i strašno nespretan, kad se zahvaljivao na laskavim pohvalama gospode.

Nakon što je ustvrdio da (konačno) imamo slikara, veliki frankofil, kao što je bio Medo Pucić, ali i veliki poznavatelj umjetničkih kretanja, mladog će slikara sam povesti u Pariz, prijestolnicu umjetnosti. Medo Pucić će baš u to vrijeme savjetovati Vlaha da svoje talijansko prezime Fagioni slavenizira u Bukovac, a naum mu je bio da ga odvede svom dobrom prijatelju Jaroslavu Čermáku, ne bi li preuzeo ideju o slikanju scena iz herojskog života slavenskih naroda. U međuvremenu, Medo Pucić, založit će se kod još jednog prijatelja, biskupa Juraja Strossmayera, te će mu poslati sliku Sultanija, i tražiti pomoć za Bukovčevo školovanje. U pismu upućenom Strossmayeru, Pucić će napisati: Radi se o jednom izvanrednom talentu, kakav se — barem što ja znadem — još nije u našoj zemlji rodio, i to baš u struci gdje smo najslabiji — u slikarstvu …

Vlaho Bukovac: Sultanija
preuzeto: katalog izložbe iz 2018., Vlaho Bukovac: Pariško razdoblje 1877. – 1893.; Klovićevi dvori.

Tu epizodu u svojoj autobiografiji neće preskočiti ni Bukovac: Godine 1877. u aprilu otputovali smo put Pariza. Za par dana bili smo tamo i otsjeli u ‘Hotel Grammont’ gdje je Gospar Medo bio stalni gost.

Međutim, Čermák je bolestan i ne može ga primiti, ali mu daje savjet da se javi profesoru Alexandru Cabanelu. I opet će Medo Pucić biti taj koji će otpratiti Bukovca do svog budućeg profesora, a kad je ovaj, zahvaljujući svojoj drzovitosti, uspio uvjeriti Cabanela da preispita svoju prvotnu odluku da ga ne primi u već popunjenu klasu, ako mu donese jednu uspjelu sliku, gospar Medo će mu iznajmiti sobicu s opskrbom za 110 fr na mjesec i prepustiti ga vlastitoj sudbini.