Voda u konavoskim kućama Donje bande

Puč u baštini

Tradicijska arhitektura Konavala u svojim je stambeno-gospodarskim kompleksima obavezno uključivala izgradnju cisterne za vodu, odnosno po konavoski gustijernu. Gustijerne su se osim uz kuću često gradile i u pojedinim baštinama, a svaka je baština imala izgrađen puč za zadržavanje vode. Uz gustijerne i pučeve voda se zadržavala i u prirodnim lokvama, najčešće okruglastih oblika, kao i u kamenicama uz ulice odnosno puteve do baština. Voda iz svih navedenih spremnica koristila se namjenski, za unaprijed određenu svrhu. I dok su Gornja banda i Konavosko polje prostor bogat živom vodom, to jest podzemnim tokovima kao i izvorima i tekućicama gdje nestašica vode, ključne za život svega živog, nije bila problem, stanovnici Donje bande do vode su dolazili na teži način: skupljanjem kišnice.

Ovisnost o vremenskim uvjetima i kišnim sezonama utjecala je i na sam odnos prema vodi. Voda se cijenila i uvijek štedila, nije se koristila ko danas, nije se prolijevala voda, prale tarace, ljudi se nijesu tuširali nego se umivali…, a tijekom sušnih sezona uporaba vode smanjivala se na najvišu moguću mjeru: Kad je bila suša onda se reduciralo, o tome se vodilo računa, nije bilo cisterni. Reducirala se voda, pazilo se na svaku kap. Zato su se radile malo veće gustijerne, u nas je bila velika dosta, uglavnom su sve bile velike gustijerne, a onda bi potpomagali jedni drugi ako bi đe bila manja, onda bi uzimljo u susjeda.

Gustijerna u đardinu

Gustijerne su se najčešće gradile tik uz kuću, kao velika i duboka spremišta, a kišnica se skupljala s krovova, s dva ili četiri konala, koji su vodili vodu direktno na puco ili na samu površinu gustijerne: Imali bi puco, ali bi imali probijenu gustijernu ovako na rupu ili na rešetke otvor na taraci đe je gustijerna, i onda bi se tarace pravile s nagibom da voda ide, da se slijeva i kroz tu rupu ide u gustijernu. Da bi kišnicu održavali čistom, svake su se godine pred kišnu sezonu obavezno čistili kanali na krovovima, a u gustijerni se za pročišćavanje držala jegulja koja se svakih par godina mijenjala da slučajno ne krepa i ne usmrdi vodu. Voda iz kućne gustijerne koristila se za piće, kuhanje, pranje suda i robe, za umivanje, za životinje, a već korištena voda također se upotrebljavala: kad bi se nešto pralo, kakvi sudi, pa onda bi s tim zalili cvijeće. Cvijeća je i bilo malo i to se samo ono malo čašicom zalijevalo.

Voda se iz gustijerni kroz puco zaitala brokom ili romjenčom na konopu ili lancu, a pojedina su domaćinstva koristila i pumpu za vodu: stala je blizu kužine i tu si mogo napumpat, spojena s nekom cijevi s gustijernom i tu bi stavili broku i onda nosiš broku u kužinu, tamo je bilo veliko pilo kameno, tu se pralo i suđe i roba. Mjestimično je zabilježeno i probijanje rubineta u dnu gustijerne u kući, a u tim slučajevima gustijerne su se radile poviše kuće da se koristi slobodan pad, da može doć u pilo, da možeš prat, o tome su vodilo računa. Gustijerna, to jest njena kamena nadgradnja, puco, redovito je imao poklopac, najčešće od teškog lima, a ponegdje se mogao i zaključati katancem.

Poklopac na gustijerni

Obično je jedna osoba iz kućanstva bila zadužena za vodu i ona je pazila da se voda razumno koristi i raspodijeli kroz vrijeme, kako je ne bi prifalilo, a tijekom ljetnih mjeseci gustijerne su se koristile i kao frižideri: to je bio najhladniji dio kuće, pa bi u košicu objesili nekakvo meso ako bi htio sačuvat, ili sir poviše vode, a u vodu kakve boteje, vino, dinje i to je bilo dobro napravjeno da se ne otkači. Prilikom ljetnih iznenadnih kiša hrana bi se vadila iz gustijerne i poklopac od pucala otvarao bi se da kiša direktno upada u gustijernu, a ta iznenadna kišnica skupljala se i u bačve, broke, u sude, sve što ima otvor, veliko, da prima vodu, to bi se montiralo da nalije vode za životinje.

Životinje su se napajale i na prirodnim lokvama u kamenim stijenama na putevima za baštinu. Lokve su bile različite prema obliku, dubini i površini. Većina ih je okrugla, a u nedostatku istih napajanje se odvijalo u kamenicama, prirodnim manjim udubljenjima u kamenoj gromadi koje bi ljudi malo dodatno isklesali da drži vodu, funkcijom ko korita samo u prirodi u stijeni, kad prolaze da se napiju. Životinje su se napajale i na plitkim pučevima u baštinama što su ih ljudi gradili jer je trebala voda, što galicom što polijevat. A uz puč bi bila đe i kamenica za zakišat galicu.

Pored stare škole, Uskoplje

Najčešće je svaka baština imala svoj puč, a prakticiralo se i udruživanje dvije, tri baštine u gradnji zajedničkog puča ili pučeva. Vodom iz pučeva zalijevalo se brokama i čašicama sve što je posađeno u baštinama, a transport vode za piće obavljao se u batalugama jer kišnica iz baština nije bila pitka voda. Osim za piće, voda se transportirala i za polijevanje po potrebi u mjehovima napravljenim od kože od ovaca ili koza utovarenim na magarca, što je bilo glavno za tekućinu, gore bi se dobro vezalo i nosi gdje treba.  

Krajem šezdesetih godina, s izgradnjom zračne luke, magistrale te počecima turizma, pitka se voda već mogla kupiti pa napuniti kućne gustijerne. To se ipak najčešće prakticiralo u kućama koje su iznajmljivale sobe turistima: onda nije mogla ta gustijerna naša držat sve potrebe, onda je dolazila cisterna dva tri puta preko ljeta. Ti su se turisti tuširali i onda bi se naši stari strašno nervirali koliko troše vode, da što to čine u banji.

Grušići

Tradicijski odnos prema vodi kao prema svetinji, koja se čuvala više nego kruh, zadržao se kod stanovnika Donje bande još dugo i nakon izgradnje vodovoda, a gustijerne, pučevi, kamenice kao kulturno-povijesni relikt narodne baštine danas podsjećaju na negdašnji život naših starih duboko protkan sviješću da voda život znači.