Konavoski nakit

Tradicijski nakit kao sastavni dio svečanih narodnih nošnji unutar hrvatske narodne kulture poznaje raznovrsne primjerke nakita, a ističe se činjenica da su se žene kitile više od muškaraca. Ženski je nakit, po oblicima i tipologiji, uvelike prednjačio pred muškim, što je očigledno i kod konavoskog tradicijskog nakita, a osim po rodnoj podjeli, dijelimo ga i prema mjestu nošenja: nakit za uši, ruke, za kosu i oglavlje, vrat, prsa i pojas. Osim ukrašavanja, možebitne magijske i praktične primjene, funkcija nakita ogleda se i u dokazivanju socijalnog položaja, društvene moći i statusa, kao i osobnog ili grupnog identiteta.

Gotovo je sav konavoski nakit bio važni dio obiteljskog, kućnog blaga koji se nasljeđivao prenoseći se s koljena na koljeno, a iznimno je značajno poklanjanje nakita s nevjeste na nevjestu, što je omogućavalo njegovo ostajanje u kući. Djevojka je primala zlato prilikom zaruka, odnosno malog i velikog obilježja. Malo obilježje najčešće je zapadalo u siječanj, na Mladence ili na dan Nevine dječice, kada su se objavljivale jednogodišnje zaruke te je tom prigodom od buduće familije, između ostalog, dobivala i škopicu, male vežilice, male puce pod grlo, četiri zlatna prstena i kraliješ s dvije ili tri srebrene medalje.

Veliko obilježje darivalo se neposredno pred vjenčanje, a sadržavalo je svu kućnu zlatninu: velike vežilice, velike vrenčine, ploču pod grlo, srebrenu britvu sa srebrenim sindžirom, velike filigranske puce pod grlo, od sedam do četrnaest prstena, pozlaćene filigranske igle za hondelj. Djevojka je nakit nosila na vjenčanju i čuvala ga cijeli život u odijeljenom dijelu škrinje, takozvanoj kokuli. Najbolji komadi nosili su se u iznimno rijetkim prigodama, svečanim i blagdanskim, pokazujući moć i ugled obitelji, a ovisno o bogatstvu obitelji, kućno zlato, osim prstenja, naušnica, britvica i sinđira sastojalo se i od ostalih zlatnih i srebrnih predmeta koji su na selo dolazili pod snažnim utjecajem grada.

Najpoznatiji komad konavoskog nakita zasigurno su ženske naušnice, takozvane verižice, veželice, koje su i danas najvažniji osobni nakit konavoskih djevojaka i žena. Izrađivane u Dubrovniku u različitim veličinama, služile su za svakodnevno nošenje. Manje veželice nosile su djevojčice od najranije dobi i to sve do udaje, kad su ih zamjenjivale velikima. U korotnim situacijama nerijetko bi ih se omotalo crnom svilom. Veželice imaju polumjesečasti oblik te su izrađene od zlatne žice u tehnici filigrana i granulacije, s privjeskom od dva sitna biserna zrnca.

Muška naušnica, takozvana brnjica, vrlo je slična djevojačkoj veželici no nešto je manje, ali robusnije izvedbe. Osim svakodnevnih naušnica značajne su i svečane velike zlatne naušnice fjočice ili vrenčini koje su dio svadbenog nakita. Izvedene su u filigranskoj tehnici te imaju oblik vezane vrpce. Prstenje korišteno u Konavlima također je dio obiteljskog zlata koje ostaje u kući te nije imalo nikakva posebna obilježja, a što se tiče nakita za kosu, odnosno oglavlja do sredine 19. stoljeća, nosile su se igle za starinsko žensko oglavlje, hondelj, koje su izrađivane od srebra ili bakra te su ukrašene tehnikom filigrana ili murano staklom.

Filigranske puce u Konavlima nalazimo u raznim oblicima, od jednostavnih oblih golica do vrlo razvedenih finih filigranskih puca koji su krasile i mušku i žensku svečanu narodnu nošnju. Izrađivane od srebra od ruku dubrovačkih filigranskih majstora i zlatara i nerijetko pozlaćivane za bolje prilike, predstavljale su otmjen i nezaobilazan ukras na nošnji Konavljana, a svojom izvedbom sugerirali su obiteljski status te priliku za koju su se nosile.

Čermice i fermeni bili su obogaćeni jedinstvenim nizom filigranskih puca uz rub prednjice, a puce kao ukras na poprsnici ženske košulje jedine su zadržale i primijenjenu funkciju gdje ih nalazimo u obliku zapučka od veza uz fjoku. Umjesto puca na vezu do kraja 19. stoljeća u bogatijim se konavoskim kućama koristio ukras nalik brošu, takozvane ploče pod grlo, ukrašene stakalcima u boji, a koje su povezivale dvije strane poprsnice, a poznate su i puce pod grlo na muškoj košulji s likom sv. Vlaha.

Konavoski osobni nakit svjedoči o pripadnosti kraju koji je iznjedrio najbogatiju filigransku i zlatarsku djelatnost u povijesti naše zemlje te se, premda vrlo diskretan snagom svojih oblika i umijećem izrade, skladno ukomponirao u pripadajuću narodnu nošnju naglašavajući njen sklad, eleganciju i estetiku.